Prvi dan u Riu

Sletjeli smo u Rio. Ne mogu vjerovati da sam u Južnoj Americi! Deset je sati navečer i treba sigurno stići do hotela. Nakon što sam odbacila pomisao da uđem u jedan od taxija parkiranih na izlazu iz aerodroma, odlučujem se za sigurniju opciju taxija koje nude u sklopu agencija na aerodromu. što je sigurno je sigurno. Mali hotel na Copacabani djeluje lijepo i sigurno, iako ja sumnjičavo promatram svo osoblje i provjeravam da sam dobro zaključala vrata sobe. Ah, ta upozorenja iz knjige. Dok zamišljam svakakve scene u kojima moji pokušaji svladavanja provalnika vise sliče onima Inspektora Clouseau-a, shrvana umorom tonem u san jedva čekajući moj prvi dan u Riu.

Budim se u kasno nedjeljno jutro sa suncem već visoko na nebu. Nakon doručka krećem u razgledavanje. Osoblje hotela ne priča Engleski baš najbolje pa upotrebljavam mješavinu nekih talijanskih riječi, malo Španjolskog i znakovni jezik. Pokazat će se da će ta kombinacija sasvim uspješno funkcionirati za vrijeme mog boravka na tom kontinentu. Plaža Copacabana je blizu, glavno da znam u kojem smjeru da krenem. čim sam izašla iz hotela zapuhnula me vrućina, na ulicama masa ljudi, opet se pali lampica za oprez. Nakon desetak minuta stižem do plaže. Prvi pogled na Copacabanu ostavlja me bez daha. Ukrašena stotinama šarenih suncobrana na užarenom pijesku obrubljenom tirkiznim oceanom, smaragdno zelenom Šecernom glavom, palmama i niskom hotela na čijim se prozorima presijavaju sunčane zrake Copacabana je izgledala kao prava latinoamerička ljepotica. Spremna da u zalazak sunca zapleše u ritmu sambe. Temperatura zraka se popela na 37 stupnjeva, pravi šok budući da sam noć prije doletjela iz europske zime i londonskih temperatura oko ništice. Treba se rashladiti. Sjedam u jedan od mnogobrojnih kafića oko plaže, naručujem kokos i upijam prizor preda mnom.

Copacabana nedjeljom. Ovo je pogled iz jednog od kafića, pijem sok iz kokosa i uživam u šarenilu boja. Nitko sretniji od mene što sam odlučila doći ovdje. A ovo je tek početak!

Nakon prolaska skupine svirača sambe koji idu od kafića do kafića i od gostiju očekuju nešto novaca, mom stolu prilazi smežurani starac koji iz papirnatih smotuljaka na svaki stol istresa nekoliko zrna kikirikija za degustaciju i poslije se na moje veliko čudo vraća da pokupi ostatak. Lovi me smijeh, Broj Jedan u brazilskom izdanju. Nakon predaha i osvježenja nastavljam šetati prema Ipanemi. Preda mnom se ukazuje još jedna predivna plaža, malo profinjenija i nešto sigurnija od svoje susjede.

Sunce sve vise prži i postaje mi sve napornije hodati. Ipanema se proteže kilometrima, i čini se da nikad neću stići do kraja. Zašto bi i morala, ah da, tražim hostel za ostatak boravka u Riu. Još jednu noć imam rezerviranu u hotelu, tako da već danas moram naći hostel. Primjećujem da svi oko mene rolaju, trče, vježbaju na posebno postavljenim ogradama dok im se isklesana tijela presijavaju i samo što ne zacvrče pod još uvijek ubitačno vrućim suncem. A ja jedva hodam, stopala su mi se užarila i natekla, i samo što prije želim naći hostel. Svatko tko po ovakvom suncu vježba potpuno je lud, mislim, al ipak je ovo Rio i Ipanema.

Ipanema, česta do plaže je vikendom zatvorena za promet koji zamjenjuju šetaci, skejteri i biciklisti. Tako je i na Copacabani. Hlada nema, ali svima osim meni to nimalo ne smeta.

Odlučujem skrenuti u ulice iza plaže i potražiti hostel koji sam pronašla na netu. Dolazim do nekakvog jezera, a na brdima iza njega ugledam i Corcovado sa odatle sićušnim kipom Krista Otkupitelja. Zadivljeno ga promatram i razmišljam kako će Rio izgledati kada ga budem gledala ispod njegovih nogu. Vjerovatno će mi onda tek biti jasnije kako su dijelovi Ria posloženi, za sada mi je to još uvijek sve nekako zbunjujuće. Za ovo jezero iza Ipaneme nisam ni znala. Nakon što dvije cure i jednog dečka pitam da li znaju za neke hostele u okolici, odlučuju mi pomoči i prošetati se sa mnom do njih. Dečko je iz Ria, prijateljice su mu u posjeti sa sjevera Brazila. Zovu me da im se pridružim na plaži, ali moram pronaći smještaj za sutra. Većina hostela nema nikakvu oznaku ni imena na ulazu i u njih se ulazi kroz dvorište te ih je teško naći. Jako dobro u pogledu sigurnosti. Prvi hostel koji sam razgledala nije mi se svidio i konačno nailazim na onaj koji sam cijelo vrijeme tražila. Super izgleda i imaju mjesta. Rezerviram sljedeće dvije noći i sretna polako krećem nazad prema Copacabani. U parku na početku Ipaneme nailazim na tržnicu sa raznoraznim štandovima suvenira, umjetnina, rukotvorina i hrane. Sjetim se da ništa nisam jela od doručka i zaustavljam se kod štanda sa najvećom gužvom i meni izgledom najprivlačnijoj hrani. Nakon promatranja što naručuju Carioce nekako se sporazumijevam sa ženom koja je jela nešto sa račićima i nakon što mi je rekla da je dosta jako začinjeno ipak to naručujem. Vrlo je ukusno te zadovoljno uživam u carstvu novih okusa čija mi vrelina vraća polet.

Zalazak sunca na Copacabani. Nakon vježbanja na suncu, vrijeme je za sambu. Za mene puno privlačnija opcija. Vrijeme je da se uči od majstora.

Dok je sunce zalazilo i šetnja Copacabanom postajala je ugodnija. Odjednom začujem zvuke sambe i iz gužve koje je dolazila u mom smjeru ugledam skupinu ljudi sa bubnjevima. Svi su obučeni u crvene majice nalik nogometnim dresovima. Jedna od škola sambe, vježbaju za završnu karnevalsku povorku. Početak je veljače i pripreme za karneval su u tijeku. Svirače prate prolaznici, a kad stanu jednostavno počnu plesati. Muškarci doslovno guraju svoje poznanice da pokazu što znaju, a kada sa plesom počne jedna desetogodišnja djevojčica koja je brzinom kojom je vrtjela kukove zasjenila sve ostale i izazvala sveopće oduševljenje, sve se zaboravlja i jedino što postoji je samba.

Djevojčica iz publike pleše sambu, a ako je slika malo mutna to je zato jer uz takav ritam čovjek jednostavno ne može biti miran, pa sam i ja malo zaplesala.