Možda ste po naslovu očekivali da će danas biti riječ o legendarnom talijanskom klubu iz Milana, ali morat ću vas razočarati. Uopće se ne radi o tom Milanu. Radi se o drugom Milanu, mom susjedu. Danas kad me zamolio da mu odem po novine, shvatio sam koliko je ustvari taj čovjek inspirativan i da u najmanju zavređuje barem jednu moju kolumnu. Milan je sve samo ne običan čovjek. On je umjetnik, hedonista i u onom pozitivnom smislu, jebivjetar. Možda mi je toliko drag baš zato što me jako podsjeća na mene.
Milan je moj prvi susjed, odmah preko puta. Kako živimo na blagoj uzbrdici, Milanova kuća nagnuta je tako da sa svog balkona našu kuću ima praktički ”na tanjuru”. Njegova kuća nije bilo kakva kuća. Dan danas, valjda 40 godina nakon što je izgrađena, izgleda posebno. Red mramora, red bijele, red crvene boje. Detalji kojima je uređena okućnica odmah otkrivaju da u toj kući živi drukčija ličnost. Umjetnik. Milan je slikar, i to akademski. Otkad znam za sebe, on slika. Jedna njegova slika čak visi i kod mojih roditelja u hodniku, a frajer im je to darovao kad su se ženili. Kad uđem u poštu, na zidu su Milanove slike. Od malih nogu, uvijek me je nešto vuklo preko ceste, valjda ta opuštena atmosfera koja vlada tamo gdje se Milan nalazi. On je uvijek u pokretu, nema tu praznog hoda. Rijetko kad vidio sam ga da sjedi na balkonu. On stoji, promatra. Pravi umjetnik je pravi promatrač, iz naoko obične okoline i svakodnevnih stvari, crpi inspiraciju za svoja djela. Posve mi je jasno zašto je doživio ovoliko godina, njegovi duh i razum žive u potpunom skladu i jedinstvu.
Kao klinac trčao bih preko ceste da vidim kako on to slika. Ta kuća imala je uvijek poseban miris, po onim najskupljim temperama, a slike su visile sa svih zidova, bile naslonjene na zidove, a stepenice koje su vodile na donji kat i garažu su drvene, tako da je Milan jako dobro znao da dolazim, jer mi je bio totalni gušt skakati po tim stepenicama i praviti buku, uživajući u zvuku drveta. Kada nije slikao, kuhao bi rakiju ili radio roštilj, a ja bih, naravno sve skupa promatrao i upijao. Naravno da sam bio ponosan kada bi mi dozvolio da kušam rakiju, jer to doma nisam smio ni u ludilu. Osjećao bih se tako odraslo, a on je znao kako svakom djetetu godi kada se sa njime odnosiš kao sa odraslom osobom. Nerijetko bi Milan nešto čačkao po okućnici, dodavši negdje kakav kamenčić ili neku sitnicu, da sve izgleda još posebnije. Ukratko, taj čovjek je uvijek brinuo o detaljima.
Milan nije samo crtao sa stilom. Ima tu još mnogo toga. Jedan od detalja koje pamtim je frajerski narančasti Citroen GS, kojem bi se zadnji kraj, kada bi ga Milan upalio, dizao u zrak. Milan je 30 godina prije izmislio ”pimp my ride”. Kada bi ugasio automobil, zadnji kraj bi se spuštao. Mogao sam to gledati cijeli dan. Nedjeljom je odlazio na Kantridu na utakmice i tada bi obukao najfiniju odjeću, a u povratku bi mi nerijetko donio sladoled iz centra.
Njegova žena, danas nažalost pokojna, Slavica, također je slikala, i njegov sin, također Milan, isto je slikao. Često puta sam se kao klinac pitao zašto mi nismo tako fora obitelj. Njegov sin nije samo slikao, već je i svirao. I to bubnjeve. U ono doba je valjda jedini u ovom kraju imao i akustični i elektronski bubanj, pa vjerojatno ni ne sumnjate da sam često bio sudionik proba njegovog banda. Vjerojatno sam im kao klinac samo smetao na probama i ubitačno išao na živce, ali to je bio moj prvi susret sa nekim bandom uživo. Mislim da su se zvali Crna ruža, baš kao ono pogrebno poduzeće. Mali Milan snimao mi je kazete Dire Straitsa, i sad kad razmislim, vidim da je i to imalo utjecaja na moju budućnost.
Mali Milan također je bio frajer koji je nosio na rukavima rasparane majice Duran Durana, lude frizure, a meni je kao klincu bilo fascinantno kada bih kroz prozor vidio da je nekakva kokica rano ujutro dovela Malog Milana doma i ne puštala ga van iz auta. Najviše u sjećanju ostala mi je jedna koka sa crvenim Opel Kadetom. Sjećam se da sam jednom trčao preko ceste tražiti Malog Milana, a stari Milan mi je rekao- on ti je dole u stanu, potraži ga slobodno. Ja sam otišao dole, mislivši da je Mali Milan budan pošto je već debelo popodne, ali ne, on je spavao u krevetu sa nekom kokicom, a ja sam ga flegma protresao i probudio. Zamislite scenu da to meni danas neki mali susjedov balavac napravi, zadavio bih ga! Mali Milan je odrastao, a stari Milan nije htio baciti njegove rasparane majice Duran Durana, pa ih je on nosio oko kuće kada bi radio nešto. S time me je potpuno osvojio.
Milan je, uz sve navedeno, i naša prava susjedska obavještajna služba. On je glavni čuvar naše ulice, i što god da se dogodilo, Milan zna. Ispred naše kuće raste jedna posebna vrsta bora koja je za vrijeme zimskih praznika na meti svih onih koji vole raditi ikebane, pa se, bez pardona parkiraju na cesti, uzmu škare u ruke i lagano nam ga opustoše. Ne više! Tu je Milan, koji dežura i samo sa balkona zafućka i pokretom prsta pokaže kao da kaže : ”ne, ne, nećete to rezati dok ja dežuram.”
Osamdesetih godina, u jednom zavoju iznad nas, čim bi pala kiša, događale bi se prometne nesreće. Auti bi konstantno letjeli preko ceste, tako da ste flegma, ako vam je trebao, npr. prednji branik Stojadina, mogli otići tamo i naći ga među svim onim djelovima koji bi ostali nakon što bi izvukli razlupani auto van. Zamislite situaciju: auto koči, zabija se u ogradu i leti preko ceste. Već dok je auto u letu, Milan ima telefonsku slušalicu u rukama, a prst mu je na brojčaniku namješten na broj 9. Potom još samo brojka 2, i milicija je na mjestu događaja. Jednom je naša mama zvala miliciju čim je čula šut u ogradu. Samo su joj flegma rekli: ”već nam je javljeno, hvala”. Ne znam koji vrag joj je bio da je to napravila.
Nema tog FBI-ja koji bi naše susjedstvo čuvao bolje od Milana. Bela nedeja? Taj dan se ne spava jer pijane budale hodaju po cesti i netko treba paziti da nam nešto ne skuhaju oko kuće. Pusni pondejak, dan kada se pobiraju jaja, pa balavci nerijetko bacaju jaja u fasade? U našem susjedstvu to nećete vidjeti. Ako to slučajno i naprave, zna se koji su, otkriveni u sekundi.
U jednom trenutku života pomislio sam da to Milanovo dežuranje ima i svojih mana. Ali prevario sam se . U mlađim danima kada sam prve cure vodio kući, najveći strah bio mi je da Milan to ne prijavi mojima doma, jer, kad sam ih već tako uspješno uspio ”uvesti” unutra, morao sam ih nekako uspješno i ”izvesti”. Ali Milan bi mi samo namignuo sa balkona, i bacio onaj osmijeh ” ponosan sam na tebe, mali”. Ne bi on mene prijavio. Previše je cool.
Puno puta sam se pitao da li on uopće spava. Tek u svojim zrelijim godinama, kada sam i sam počeo puno više stvarati, shvatio sam: da, on radi noću, kada cijeli normalni svijet spava. Totalno ga kužim. Inspiraciju ne možeš naručiti kada ti hoćeš, ona dolazi i odlazi, a na tebi je ako ćeš iskoristiti taj trenutak. Velike stvari ne radiš ”po narudžbi”, nego onda kada Bog odluči da je došao taj trenutak.
U modernije doba dao sam Milanu novi nadimak : Big brother. Zašto? Jer ON vidi sve!
Tako ponekad znam kod Milana u ”ispovjedaonicu”. To se dogodi onda kada me zamoli da mu skočim do centra kupiti novine, da se ima sa čime zabavljati taj dan. Totalno je u toku sa događajima. Ništa ne propušta, a nažalost, živi sam, jer mu je umrla supruga, a Mali Milan je uspješan obiteljski čovjek koji je već itekako narastao i radi vani. Tako da mi uskačemo Milanu kada mu treba neka sitnica, a on nam dan-danas pusti manću koju ne želimo prihvatiti, ali on inzistira : ”Dario je još mlad, i njemu treba lova da ženske vodi na piće”. Kada padne snijeg, očistimo pred kućom, a onda se samo preselimo pred Milanovu. Inače nisam tip koji ima običaj raditi takve stvari, ali Milan je nešto drugo.
Kada odrasteš, sve skupa gledaš drugim očima, zanima te tko je u biti taj čovjek, kojeg znaš cijeli život, čovjek sa kojim se međusobno preko ceste dovikuješ ” Šef, kako je?”
U samo nekoliko izmjenjenih rečenica shvatim da godine apsolutno nemaju nikakve veze sa ljudskom energijom. Iako je već u godinama, teško hoda, slabo vidi, on je pun života. Sve baca na zajebanciju, i tako mi pričamo dok on neka stara drva polako pili na cirkular. Kaže mi : ”vidiš, Šef, kad si mlad, fasciniraš ženske na različite načine- autima, novcem, ljepotom. Kad postaneš star, moraš smisliti nove načine. Zato ja imam najljepši vrt, pa sve ženske u susjedstvu dolaze tu po peršin, češnjak i pomidore. Valjda će se i meni posrećiti pa se neka i zaustavi tu.” Na to se onako vraški nasmije, a meni je sve jasno- stari šarmer nikada ne gubi, on život gleda onim očima kojima bi ga trebali svi gledati- ljepota života je u šali, dobrom društvu, malim stvarima i onim ružičastim naočalama koje uvijek moramo imati negdje uz sebe, u prvom džepu, i kada je najteže, staviti ih na nos.
Milan je, čini mi se, svoj život naučio gledati onim očima kojima bi ga trebali gledati svi. Nije se štedio ni na koji način, živio ga je punim plućima, radio ono što voli, u onim trenucima kada je on to želio, i baš od tu izlazi sva ta njegova silna energija. Takav život živi i dan danas i baš zato je čovjek sa stilom. Dugo mi ti još poživio, Šefe.
A živjeli i vi meni!
Do sljedećeg četvrtka, lijepi vam pozdrav šaljem!
Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
