Nakon kratke vožnje čamcem stigli smo do prekrasne pješčane uvale i budući da je naš resort bio najbliže, i da smo krenuli u 8.30 ujutro, bili smo jedni od prvih posjetilaca prije negoli su nahrupile ostale grupe.
Kad smo krenuli u razgledavanje Sawa-i-Lau špilja, u pješčanoj uvali bio je samo naš brodić, a kad smo izašli stvorila se gužva. U desnom donjem uglu se vide stepenice koje vode do ulaza u špilje.
Stepenicama s kraja plaže, krenuli smo prema ulazu u špilje i niskim prolazom se u njih spustili. Nakon fotografiranja ostavili smo aparate i odjeću u udubini na suhom te skočili u svježu vodu koja je ispunjavala špilju s otvorom na vrhu kroz koji je dolazila danja svjetlost. Plivajući na okolo kroz tamnu vodu istraživali smo kutke uz neravne i visoke zidove u stijeni dok su nas vodiči iz resorta zabavljali penjući se na visoke izbočine iskačući s njih u vodu.
Pogled na prvu špilju s otvorenim svodom. U drugu manju zatvorenu špilju ulazi se kroz podvodni tunel.
Za one koji su htjeli došao je red na istraživanje druge manje špilje spojene s prvom, uskim podvodnim tunelom kroz koji je trebalo zaroniti. Ta druga špilja nije imala otvor na vrhu i bila je u potpunom mraku. Vodič je rekao da on ide prvi i da će nas dočekati na drugoj strani s ručnom svjetiljkom da bi vidjeli gdje trebamo izroniti i taknuti nam glavu rukom da nam pomogne pri izronu. Nekolicina je odmah odustala, a mi ostali smo jedan po jedan zaronili na drugu stranu. Bilo je nezgodno samo tako zaroniti u nepoznato i neosvjetljeno mjesto gdje se nije ni vidjelo kuda treba ići, niti su se nazirali bilo kakvi odrazi podvodnog tunela. Nakon australske obitelji koja je zaronila prije mene, došao je i moj red.Zadržala sam dah i krenula roniti kroz prolaz širok nekih metar i pol. Kad sam već očekivala da bi trebala ugledati svjetiljku vodiča prolaz se počeo širiti, a ja nisam znala kuda idem nigdje je izlaz. Počela me loviti panika, a onda sam osjetila ruku vodiča na glavi i ugledala svjetlost iznad vode. I ako cijeli tunel nije toliko dugačak i vjerojatno ne treba puno vremena za preroniti ga, meni se zbog nemogućnosti orijentacije u slabo vidljivom prolazu, to vrijeme pod vodom činilo kao vječnost…pogotovo pred kraj kad sam već očekivala izlaz i pobojala se da mi ne ponestane daha. Definitivno ne za klaustrofobičare, ali meni je nakon svega ipak bilo uzbudljivo. U polumraku smo prateći vodiča krenuli plivati naokolo, a kad smo došli do kraja špilje, uživali smo u odzvanjanju vodičeva glasa koji je zazivao prijatelja u prvoj špilji, a onda je odgovor s druge strane opet višestruko odzvanjao. Povratak nazad bio je puno lakši i brži jer je sada iz otvora na drugoj strani dolazila svjetlost koja je pokazivala put. Ovaj put podvodni tunel djelovao je puno kraći nego što se to činio dok smo kroz njega ronili sa suprotne strane u skoro potpunom mraku.
Mala tržnica fidžijskih rukotvorina među kojima su prednjačile školjkice u svakakvim kombinacijama dočekala nas je po izlasku iz špilja…I opet im je bilo teško odoljeti.
Taman kad smo se vratili u prvu špilju, počele su dolaziti velike grupe turista, tako da smo otišli taman na vrijeme. Na plaži su sada Fidžijke prodavale ručno izrađeni nakit od školjaka, školjke i razne ukrasne predmete. S grane drveta u čijem su hladu rasprostrijele svoje rukotvorine visjele su simpatične ptičice ispletene od osušenog lišća banane.
Na povratku u resort, pokupila sam stvari i pozdravila se s Annom i Jonnasom, s kojima sam se trebala opet vidjeti za dva dana u resortu Manta Ray, mojoj sljedećoj destinaciji. Dok smo u odlazili u čamcu, na plaži nam je osoblje izvodilo pjesmu Isa Lei -fidžijsku pjesmu za rastanak.
Osoblje Blue Lagoon resorta ispraćuje nas tradicionalnom pjesmom rastanka, Isom Lei.
Dok su nam mahali uz dirljivu melodiju, poželjela sam još ostati u Blue Lagoon resortu u kojem mi se jako svidjelo. Ne samo što je resort predivno izgledao, nego se i vidjelo da osoblje obavlja svoj posao s užitkom noseći na licu stalan osmijeh, koji je na Fidžiju pravilo. Sva sreća da nisam napuštala Fidži, nego samo odlazila u drugi resort, koji sam izabrala jer sam čula da je tamo najljepše podmorje s najviše šarenih ribica i koralja.Ukrcala sam se na brod Yasawa Flyer, udobno se smjestila na palubi i sljedećih se nekoliko sati prepustila uživanju u pogledu na otoke kraj kojih smo prolazili.
Nola
Komentari