Da li su za Božić naša srca stvarno mekša? Ili smo i to vidjeli u filmovima, koji su u nas usadili ”duh” Božića? Da li ćemo prosjaku u tom blagdanskom raspoloženju ipak pokloniti jedan osmijeh i dati kunu-dvije? Pitate li se ponekad kako smo ustvari glumci u vlastitim životima? Kako je taj osmijeh upućen tom prosjaku u doba božićnih blagdana kod većine ljudi potpuno namješten, iako oni sami sebe uvjere da je potpuno iskren, jer kao, sada su se odjednom osvijestili, pa vele ”jadan čovjek”, iako ga redovito ostalih 350-ak dana niti ne pogledaju, a ako i pogledaju, to naprave sa prijezirom? Daju mu te kovanice osjećajući se jači, bolji, iznad njega. Daju zato da bi se oni osjećali bolje, zar ne?
Sve me više iritira to silno ”isprogramirano” življenje, ta dresura svega i svačega. Zašto sve mora biti kao po špagi? Zašto jednostavno nismo ono što jesmo, zašto se ne pomirimo sami sa sobom i zavolimo svijet onakav kakav je? Zar mora doći Božić da bi u nama ”proradile” one davno izgubljene ljudske vrijednosti i sad ih na silu glumimo, naravno, da bi bili poput ostalih? Zar božićni filmovi koje su nam Amerikanci plasirali moraju utjecati na nas?
Sjećam se kako sam osjećao Božić kao klinac i kako ga osjećam sad. Jedva bih dočekao kraj škole da se doma zavučem kraj peći i gledam Disneyeve crtane filmove, dok mi je miris kolača iz kuhinje mamio nosnice. Zvuk fena nadjačavao je radio koji je svirao u kuhinji dok je mama radila frizuru. Tata je izvana ulazio noseći drva zabundan sa kapom na glavi, dok sam ja trčao brzo zatvoriti vrata da se kuća ne rashladi. Ona pozitivna nervoza u zraku osjećala se svakog trenutka, nona bi mami držala prodike koliko kojih sastojaka ide u kolače. Ja sam jedva čekao da tata i ja odemo kupiti bor, znajući da će mama popizditi kada ga unesemo u kuću i cijeli dnevni boravak pospemo iglicama, ali to je obavezni dio programa. Tata bi svake godine ”apgrejdao” jaslice, pa smo iz godine u godinu imali sve veće jaslice koje su postale prava atrakcija za naše goste. Od slapova, jezerca, do svjetla u jaslicama, božićne zvijezde do puteljaka od najfinijeg pijeska. Kasnije je u kuću ”došao” i brat, umjesto Lessieja kojeg mi je mama obećala, i nikad neću zaboraviti kako je kreativno jednog Božića na likove koji su u jaslicama i oko njih stavio naše slike. Mami je iz novčanika izvadio naše slike i izrezao glave. Mamu je stavio na Mariju, tatu Josipa na Josipa , sebe na malog Isusa. Moju izrezanu pubertetsku prištavu glavu stavio je na medvjeda koji se ne znam kako našao ispred jaslica, a nonu je stavio na najveću ovcu. Mislim da tada nije imao više od 5 godina, a kreativa mu je već tada bila jača strana. Uglavnom, kod nas nikad nije bilo neko prenemaganje sa klopom, cugom, jedino što je obavezno je francuska salata, i ako toga nema za bilo koji veći ”hepening” onda nešto nije u redu. Ono što najviše pamtim je da su upravo ovi događaji ono što je za mene značio Božić i još uvijek znači- obitelj je na okupu, druži se, i možda u tom trenutku nije svjesna koliko sve te sitnice u biti čine ”obitelj”. To je ona čudesna ”toplina” o kojoj svi pričamo, a ne znamo je opisati, jer riječi ne mogu opisati jako mnogo toga. Ta toplina je jedna od tih ”stvari”.
Odrastao sam. Bar na trenutke pomislim da jesam. Kako danas gledam na Božić? Zadnjih nekoliko godina itekako sam svjestan da taj dan neću biti sa svojima nego na pozornici, ali se trudim dane prije i poslije što više ”uhvatiti” vibru doma svoga. A što se događa kada nisam u kući nego malo pogledam oko sebe?
Silni konzumerizam, reklame za sve moguće i nemoguće božićne popuste, ogromna nervoza, ljudi pomahnitali trče po dućanima, troše novac kojeg nemaju samo zato jer je netko rekao da je ”darivanje čar Božića” te su nakon nekoliko odgledanih šarenih filmova pohitali u šoping-centre i pod svaku cijenu moraju potrošiti i više nego što mogu. Peglaj, peglaj, peglaj. Tako rade drugi. Pa idemo i mi. Ne želim spominjati reklame na svakom koraku koje te doslovno tjeraju da pobjegneš nekamo dok se sve ne smiri. Lampice i ukrasi na ulicama su svake godine sve ranije postavljeni, pa mi je odmah nakon blagdana Svih Svetih muka gledati kako sve svijetli, a do Božića još skoro 2 mjeseca. Onda ne prođe ni to, već se sve kiti za karneval, kasnije Uskrs, a još malo ćemo i za Velu Gospu raditi vatromet. Vjerojatno negdje i rade vatromet, i ja pričam gluposti. Na kraju ispada da smo cijele godine osvijetljeni. Svi Sveti će mi još malo postati najdraži blagdan ako zaboravim na Prvi maj. Zašto? Jer je barem sve nekako dostojanstveno.
Sve ovo gore što sam nabrojio nekako mi je ”ubilo” čar onog ”mog” Božića. Možda jer sam primoran svijet gledati drugim, odraslim očima. Možda jer ne mogu pobjeći od svega, a da ne vidim ”ovce” kako trče jedna za drugom. Nekada su mi bile tako drage pjesme ”All I want for Christmas is you” i ”Last Christmas”. Bože, kako su to divne pjesme. Odite sada početkom prosinca u šoping-centar potražiti nove tenisice i izgubite par sati tražeći ono što vam se sviđa. Pitat ću vas da li su vam te pjesme još uvijek drage. Suosjećam s ljudima koji rade u šoping-centru i slušaju to skoro dva mjeseca. Mislim da bi bilo fer da im poslodavac plati jedno liječenje tamo negdje u siječnju. Ali ne. Tada su POPUSTI. Navali narode, dok ima. Da izbijemo i tu zadnju kunu iz novčanika. Šoping-manija! Zašto? Jer SADA JE VRIJEME KUPOVINE!!! Ma nemoj. Tko je rekao?
Jednom sam pročitao intervju jednog priznatog opatijskog jazzera i jedna sitnica mi je ostala u sjećanju- pitali su ga što je kupio svojoj obitelji za Božić. On je rekao da su supruga i on naučili svoju djecu da svakog Božića jedni drugima sami izrađuju poklone svojim rukama i poklanjaju si te ”sitnice”. To me se toliko dojmilo, da sam rekao da ću jednog dana sigurno svoju djecu nastojati odgajati baš u tom tonu.
Kažu, zemlja nam je u krizi. Ajmo se kladiti da će ove godine biti potrošeno još više novca za blagdane nego lani. Joj, pa još su i izbori. Već vidim debelokošce političare kako će sa namještenim osmijehom dijeliti hranu i poklone na svakom koraku. Slabo mi je. Neću više ni riječ potrošiti na njih, jer je ne zaslužuju i svi su isti. Uostalom, nemojmo samo njih kriviti, kada smo i sami ovce po svim mogućim pitanjima. Mi im dozvoljavamo sve ovo i bit će tako dovijeka jer smo roboti.
Kažu, najveći porast samoubojstava je baš za blagdane. Zašto? Jer su usamljeni ljudi okruženi takvim bombardiranjem umjetno stvorenog ”sretnog” ozračja da se osjećaju kao da su sami na svijetu. Nemaju snage pomisliti na bolje sutra. Da, ovo je stvarno crno-bijeli svijet, baš kako su nekad pjevali Prljavci.
Volio bih da sad, dok vjerojatno sjedite na wc-u i čitate ove retke sami razmislite što vam znači Božić. Ali potrudite se da to bude vaše mišljenje. Ne tuđe, nametnuto. Vaše. Vidjet ćete kako je teško. Ali, ako se malo potrudite, uspjet ćete. Napravite ono što niste godinama. Napravite nešto što godinama niste, a htjeli ste. Sada je vrijeme. Nazovite osobu koju dugo niste čuli, nazovite nekoga tko vas najmanje očekuje i izmamite osmijeh. Ako ste se s nekim posvađali i to vas muči, pustite ponos i pozovite tu osobu na čizburger. Iz čista mira zagrlite nekoga sebi dragoga. Prošetajte svojim mjestom, zastanite i udahnite zrak punim plućima. Odite u crkvu, pomolite se onako od srca. Zahvalite za sve ono što imate. Ako je teška godina iza vas, duboko vjerujte da će sljedeća biti najbolja u životu. Ako nešto silno želite, poželite to, vjerujte da će se ostvariti. Ako ste zdravi, budite najsretnije biće na svijetu, jer oni koji nisu, sve bi dali da su na vašem mjestu. Prisjetite se svog pogleda na svijet oko sebe kada ste bili dijete- vjerujem da će vam se jako brzo vratiti. Svi smo mi u sebi djeca, i to je ono najljepše što nam život nosi. Kad to shvatimo i dozvolimo si da to opet budemo, bez srama, predrasuda, vratiti će se i onaj Božić kojeg smo nekada znali. Odjednom će nestati sve svjetleće reklame, jumbo plakati sa političarima, i zaboravit ćemo minus na računima. Probuditi će se ono pravo ljudsko, iskonsko naše. A i osmijeh će postati onaj pravi, nenamješteni, te će onaj prosjak sa početka priče dobiti ono što treba možda i više nego novac- iskren osmijeh. A možete mu dati i kunu-dvije, nije na odmet. Makar on pivo kupio s tim. Pa Božić je!
Sretan Božić, napaćeni moj narode!
Volim vas puno
Mauro
