El Chalten -Planina koja se dimi

380

Nakon što smo se iz Torres del Paine Ewa i ja vratile u Puerto Natales nismo propustile otići na večeru do naše omiljene gostionice “La Picada de Carlitos”. Picada je inače riječ koja se u Čile-u koristi za mjesto gdje se jede obilno i jeftino. Bez puno turista, to je mjesto gdje lokalno stanovništvo dolazi sa svojim obiteljima, ne plaća se prezentacija nego dobri ukusi, a Don Carlos budnim okom prati posluživanje i kvalitetu svakog jela koje izađe iz kuhinje.

Sljedeće jutro vratile smo se autobusom do El Calafate-a gdje smo imale nekoliko sati do polaska autobusa za El Chalten. Pozdravila sam se s Ewom uz kavu i patagonijske kolačiće i dalje put opet nastavila sama.

Na putu do El Chalten-a imali smo kratko stajanje ovdje, na nekoj farmi usred ničega. Toliko prazno, a toliko očaravajuće…nepregledna pustoš i mali osušeni grm koji se kotrlja na vjetru.


U El Chalten sam stigla oko deset sati navečer i budući da kad sam taj dan htjela rezervirati hostel preko Interneta nije bilo nigdje slobodnih mjesta, nadala sam se da ću nešto ipak naći kad dođem. El Chalten je malo selo s par hostela koji se brzo pune, a žena iz informacijskog centra na autobusnoj stanici uputila me u jednu obiteljsku gostinjsku kuću, a dala mi je i ime jednog hostela. Ulice su bile potpuno puste, polumračne i neasfaltirane, puhao je neizostavni vjetar, a počela je i kišica. Kad sam stigla do žute obiteljske kuće na vratima je stajao neki čovjek i pozdravio me. Kad sam ušla zatekla sam se u kuhinji, nje bilo recepcije ni nikakve naznake da se ovdje nudi smještaj za goste. Čekala sam da se netko odnekud pojavi, ali ništa. Barba s vrata mi je rekao da su vlasnici otišli negdje i da ne zna kad se vraćaju. On je isto tu odsjeo, na odmoru je tjedan dana, šeta okolo, a iz Buenos Airesa je. I ne priča engleski pa smo ćakulali on na španjolskom, ja na talijanskom i tako prošlo sat vremena. Ja umorna jedva čekam krevet, a vlasnici se ne vraćaju. Provirila sam u sobu s četiri kreveta, i ona prazna. Nije mi se dalo više čekati, pa sam otišla pogledati taj hostel. Sav u mraku, vrata zatvorena, nakon kucanja ustao se jedan gost i rekao da ima još jedan krevet, ali prazna spavaonica u gostinskoj kući mi je bila privlačnija, pa sam se vratila tamo. Vlasnika još nije bilo, pa sam otišla u sobu, izabrala krevet i legla. Barba iz Buenos Airesa se složio s mojom odlukom, a kad su vlasnici stigli oko jedan ujutro rekao im je da je neka Talijanka došla i otišla spavati. Ja sam ih čula, pa sam se izašla predstaviti, a oni su se srdačno svi rukovali sa mnom…mama, tata, djeca i rekli da sam dobro napravila i neka se osjećam kao kod kuće. Još su mi se izvinjavali što ih nije bilo. Posebno mi je bilo zanimljivo što su pripadali obitelji patagonijskih Indijanaca, djeca su im bila preslatka.

Evo i mape, polako se penjem prema sjeveru

Sljedeći dan nakon što sam se dobro naspavala, otišla sam prošetati El Chalten-om. Bilo je oblačno, tamno i kišovito, koljena su me još uvijek boljela, a i novac mi je bio pri kraju budući da sam novu karticu trebala podignuti u sljedećoj destinaciji Bariloche-u. Svi Internet kafei bili su prepuni budući da vrijeme nije bilo povoljno za trekking, ali uspjela sam uletjeti na jedan prazan kompjuter. Za kompjuterom par mjesta dalje ugledala sam Andreu, curu iz Vermonta koju sam upoznala u hostelu u Buenos Airesu! Koja slučajnost, bilo mi je tako drago vidjeti nekog poznatog. I nju je boljelo koljeno, pa smo se dogovorile da slijedeći dan prošetamo laganijom stazom za trekking do vidikovca Cerro Torre. Nažalost planinski vrhovi su bili obavijeni oblacima, pa ih nismo vidjele.

Pogled na El Chalten s obližnjeg brda kojim sam se vraćala s trekkinga. El Chalten je polazno odredište prema dva najpoznatija vrhunca Andi, Mt Fitz Roy i Cerro Torre.

U mojoj gostinjskoj kući nitko nije pričao engleski, od domaćina do gostiju. Jedan Argentinac koji vozi turiste rekao mi je da je u ovoj turi tek drugi put u  devet godina vidio pumu. Ja sam većinu vremena provodila družeći se s Andreom u njenom hostelu koji je bio pun, pa na recepciji nisu ni znali da ja nisam jedna od gostiju. Imali su i besplatni wi-fi koji sam naveliko koristila. Saznala sam da u selu postoji restoran koji prima jedinu karticu koja mi je preostala, pa je Andrea ponudila da ja platim cijelu večeru karticom, a ona će mi za svoj dio dati gotovinu koja mi je bila prijeko potrebna. Nakon što sam se jedva dovukla do drugog kraja sela s bolovima u koljenima prkoseći oštrom vjetru, vlasnik restorana je nakon što je probao karticu rekao da ju ne prima. Ipak nam je dao večeru besplatno i ostavio mi svoje podatke da mu kad mi nova kartica stigne uplatim novac na račun, a ja mu nisam mogla biti zahvalnija.

Šiljati vrhovi  Mt. Fitz Roy vidljivi su iz El Chaltena. Chalten na jeziku Indijanaca Tehuelche znači planina koja se dimi, budući da su vrhovi stalno obavijeni oblacima.

U El Chalten je stigla i Paula, učiteljica iz Engleske koja je dobila šest mjeseci slobodno za putovanje, a Andrea ju je upoznala ranije, pa su se sada našle. Sljedeći dan je bio sunčan i predivan, a moja koljena su bila malo bolje, ali ne dovoljno za zahtjevan trekking do vrha Fitz Roy, pa sam s Andreom i Paulom otišla do vodopada par kilometara izvan mjesta.

Andrea i Paula dok smo se vraćale od vodopada prema El Chalten-u. Priroda se mijenjala od šumovitih zelenih dijelova, preko potoka i planinskih vrhunaca u daljini, do ovakvih živopisnih stijena i prašnjavih puteva.

U El Chalten-u smo se na povratku počastile odličnim domaćim sladoledom, a cure me nisu pustile da platim. Navečer sam im u znak zahvale skuhala večeru u hostelu, a one su rekle da im je to bila najbolja večera do tada na cijelom putovanju. Uvalile su mi još sav sitniš koje su imale i ispratile me do autobusa noseći mi ruksak. Sjajne cure koje su mi puno pomogle! Mahnula sam im po zadnji put i krenula na 24-satnu vožnju autobusom po većinom neasfaltiranoj Ruti 40 do Bariloche-a.

 Tekst i foto: Nola

Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak, 30.12.2011.

 

Komentari