Ovo neobično pitanje, bilo je u centru jedne od najneobičnijih parnica Vrhovnog Suda. U 5 naprema 4 odluci u slučaju Los Angeles v. Patel, sud je 22.lipnja poništio 116-ogodišnji lokalni propis koji je od vlasnika hotela tražio da policiji predaju informacije o svojim mušterijama, čak i ako nema nikakvog sudskog naloga. Hoteli, napisala je sutkinja Sonia Sotomayor, u većinskoj presudi “nisu sami po sebi opasni,” pa nema razloga, zaključila je, da se informacije o gostima moraju predati bez naloga.
Sudac Antonin Scalia nije se slagao, opisujući hotele kao “raj za one koji trguju ljudskom patnjom.” Takva mjesta, zaključio je, “pružaju utočište ranjivim prolaznicima“ i “vrlo su privlačna za kriminalne aktivnosti kao što su prostitucija, prodaja droge i trgovina ljudima.” Oni pružaju “Jeftinu privatnost i anonimnost”, služe kao “zatvori za migrante” i kao “i mjesta gdje su maloljetnici prisiljeni pružati seksualne usluge pod prijetnjom nasilja.”
Ova dva vrlo drugačija mišljenja, i tijesan razmak između većine i manjine, naglašavaju sivo područje u kojem hoteli postoje. Prema povjesničaru A. K. Sandoval-Strauszu, autoru knjige “Hotel: An American History“, vlasnici hotela se već duže vrijeme muče kontrolirati i pročistiti iskustvsto noćenja, problem koji ih stavlja nasuprot “preljubnika, zavodnika i prostitutaka,” “provalnika i tajnovitih osoba” koji u hotel dolaze zbog anonimnosti i skloništa koji pruža.
U 90-im godinama 18.st. detektivska agencija Pinkerton je znala dijeliti slike kriminalaca po hotelima, kako bi vlasnici mogli biti sigurni da zabunom nisu iznajmili sobu kriminalcima.
Na početku 20. stoljeća Američki narod postaje sve više pokretan, a hoteli postaju kuće poroka. Ljudi znaju mjesecima ostajati u hotelima prije nego što odu, ili jednostavno nestanu nakon jednog dana. Mogućnosti za počinjenje zločina, prema ili od strane hotelskih gostiju, sve više raste.
Hotelske sobe nisu jedini, niti najopasniji prostori u hotelima. Od 1820-ih i ’30-ih, kada su veliki hoteli kao Astor House u New Yorku, National Hotel u Washingtonu i Tremont Hotel u Bostonu niknuli na gradskoj sceni, hotelska su predvorja bila mjesta randevua i slučajnih susreta, mjesta gdje su profinjene prostitutke tražile imućne biznismene, a krađa identiteta od strane džeparoša je bila obilna.
Pisac New York Mirrora ih je 1836. godine opisao kao mjesta koja privlače “dečka, ljepoticu, trgovca i učenjaka, pjesnika, urednika, Wall-Street brokera, dame koje se sastaju sa svojim ljubavnicima i obrtnike.“
Ma koliko dugo hoteli bili mjesta grijeha, oni su i mjesta mogućeg spasenja. Prva Gideon Biblija pojavila se u hotelu u Montani, 1908,g., rezultat male grupe putujućih kršćanskih biznismena, koji su hotel vidjeli kao mjesto u kojem mogu proširiti svoju vjeru.
Preko zadnjih 100 godina Gideons International je ostavio više od dvije milijarde biblija u hotelima preko Sjedinjenih Država i u više od 100 ostalih zemalja. Nakon što su im te biblije svečano uručene, vlasnici novootvorenih hotela ih stavljaju u noćne ormariće, neka vrsta tihog dara, nadajući se da će podariti neku vrstu moralne snage putniku izazvanom iskušenjima.
Bilo u unajmljenoj sobi ili punom predvorju, hotel nas fascinira, možda zato jer sjedi na križanju javnog i privatnog života. Ljudi će uvijek u ovakvim prilikama naći neku vrstu prijetnje ili opasnosti – što znači da će hoteli ostati u sredini burnih rasprava, mnogo poslije odluke Vrhovnog Suda.
