Otkud djeci sva ta okrutnost? Čitali smo ovih dana o nesretnoj šesnaestogodišnjoj Hrvatici koja je zbog zadirkivanja svojih školskih kolega odlučila sebi oduzeti život objesivši se na najružniji mogući način. Obitelj Slađane Vidović podnijet će i tužbu protiv škole koju je Slađana pohađala, a u kojoj su mjesecima zlostavljali zbog njezina naglaska i porijekla. No, ova vijest iz Ohia kao da je prošla mimo hrvatskih medija, što je barem neobično s obzirom da se, primjerice, i jedan kamen bačen na gay povorku u medijima tretira kao najvažnija vijest dana, kao nasilje bez presedana. No, to je neka druga tema.
Zbog čega su djeca tako okrutna, ne samo u ovom, već i u tisuće drugih slučajeva? Zbog čega smo svjedoci tolikih bullynga, verbalnog i internetskog nasilja, isprdavanja i zbog čega sve to prolazi pred našim očima bez da se brecnemo. Ponekad se pitam jeli društvo u globalu već (pre)odgojeno na način da razmišlja crnokronikaški ili su nam obitelji stvarno toliko nezainteresirane i otupjele o odgoj zbog drugih prioriteta da djeca sama glavinjaju kroz godine u kojima se, zapravo, u većini i formiraju. Neki će reći da institucije i sustav zapravo propuštaju – ne nadziru, ne odgajaju, ne stvaraju pozitivne vrijednosti. Donekle bih se i složila, međutim samo u dijelu u kojem su oslijepile za stvarne interese i potrebe tako da jednostavno zatvaraju oči pred nekvalitetnim, nasilnim i kontra-life tv-programima, videoigricama i svim ostalim sadržajima na kojima se zgrće ogroman novac. Ogroman.
Zanimljiv pogled na stvar dao je, između ostalih, i naš Krešimir Mišak u jednom od svojih tekstova o subliminalnim porukama. One (skrivene poruke koje su jedva vidljive golim okom, osim ako se na njih stvarno ne obrati pažnja) djeluju na nesvjesnoj razini i kao takve „formiraju“ recipijente. Nerijetko ciljaju na to da naprave „nered“ na nekom čovjekovom polju (seksualnosti, emocijama, psihi) i ako se kao takve ponavljaju – lagano zapravo prevladavaju. I to, možda nećete vjerovati, čak i putem dječjih crtića – sve je dokumentirano i predočeno javnosti – djeci se suptilno serviraju slike koje idu tako daleko da postoje i one koje prikazuju seksualni čin – eksplicite.
Za neke možda teorija zavjere, a za mene samo još jedna od teorija koje umnogome oslikavaju okolnosti u kojima djeca primaju neprihvatljive poruke – svjesno ili ne, a koje onda šalju dalje kroz sve te tužne i ružne oblike zlostavljanja.
Ne bih htjela da ovo bude još jedan tekst o našoj nemogućoj djeci. Ne. Djeca uistinu nisu ništa kriva.
Krivi smo mi. Ostali.
Ana Marija Vizintin
Komentari