Branko Mijić širi čitateljsku publiku na novom mediju

35

Novinar i kolumnist Branko Mijić nedavno je otvorio blog na kojem možete čitati njegove starije, ali i nove tekstove. Sve tekstove Branka Mijića možete čitati na ovoj poveznici.

Bojana Guberac, kojoj je Branko Mijić bio mentor pokrenula je Facebook grupu Podrška Branku Mijiću, danas Branko, sutra ti!, a grupa je sada okupila preko 1500 ljudi. Tim povodom Branko Mijić zahvalio se svima na podršci, a njegovu zahvalu prenijela je novinarka Bojana Guberac.

“Dragi naši, prešli smo brojku od 1500 ljudi u grupi pa vam prilažem Brankovu zahvalu

“Neka cvjeta 1500 cvjetova!
Upravo me sa svih strana, poput „breaking newsa“, obavještavaju kako je ova grupa podrške prešla respektabilnu brojku od 1500 članova, pa se zahvaljujem Bojani koja je sve pokrenula i administrirala, kao i svima vama koji ste se javili i to redovito činite.
U ovoj profesiji kojom se bavim četiri desetljeća čovjek navikne na niske i svakakve udarce, podmetanja i laži, progone i vrijeđanja, tužbe i suđenja, čak i na pljuvanje i fizičke nasrtaje. Ali, kad u jednom trenutku ostanete sasvim sami na brisanom prostoru, kao meta u koju se puca sa svih strana, pa vas čak i onaj Gospodin u kojeg ne vjerujete stavi na kušnju, onda je, uz ljubav najbližih, ovakav štit znanih i neznanih ljudi koji se ne boje javno istupiti i deklarirati, najbolja i najzdravija zaštita, ono što vas tjera da ustrajete i krenete dalje. U prvi tren pomalo je zlokobno zvučalo ono „Danas Branko, sutra ti!“, no sada kada je ono najgore (valjda) prošlo, u znak zahvalnosti svima vama mogu ponuditi samo svoju najdražu pjesmu, „Pobratimstvo lica u svemiru“ Tina Ujevića: „Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom…
Ti me stihovi prate cijelog života, i uvijek im se vraćam, baš kao i sada kada zvuče kao kristalna kocka vedrine koju s vama želim podijeliti.
Sve što budem ubuduće imao za reći moći ćete saznati, a to zahvaljujući Bojani već znate, na blogu brankomijic.com. Nakon 35 godina rada u tzv. „mainstream“ medijima u Hrvatskoj danas nema ijednog u kojem bih bez zadrške poželio nastaviti raditi. Novinarstvo je u paramparčad razbijena profesija, ostali su nam tek rijetki džepovi slobode u kojima nismo izloženi cenzuri, političkoj podobnosti i ekonomskoj ovisnosti o centrima moći. Ovaj blog utočište je nas poraženih, ali ne i poniženih, nas koji nastavljamo pokret otpora, možda nam je slobodni teritorij sve manji, ali: „Dok god se čuje i jedan pucanj s Ljubinog groba, ima živih novinara!“. Nisam na Facebooku, držim da profesionalni novinari kojima je javnost dostupna po defaultu svojim dodatnim javljanjem na društvenim mrežama monopoliziraju prostor javno izgovorene riječi. Uglavnom loš rezultat takvog komuniciranja svodi se na inflaciju riječi i plitkost misli, a jedini cilj postaje biti prvi, najbrži i prikazati sebe kao sveznadara, iako je „uomo universale“ izumro s renesansnim čovjekom. Narodna izreka „Ispeci pa reci“ nikad nije bila aktualnija.
Zato ću ono riječi što mi je preostalo pokušati podastrijeti u blogu koji me, za razliku od novina, ne ograničava „dead lineom“ ili pak isključivo dnevnim događanjima odnosno odgovornošću do koje više nitko ne drži da uvodnik ujedno predstavlja stav redakcije. Uoči porinuća ovog bloga Lena mi je iz Amsterdama poslala Substack Glenna Greenwalda, dobitnika Pulitzerove nagrade za objavu dokumenata Edwarda Snowdena o tome kako američke obavještajne službe kontroliraju cijeli svijet, ali i vlastite građane, novinara koji je svojom nesalomljivošću prokazao urotu brazilskih desničara na čelu s predsjednikom Bolsonarom protiv bivšeg predsjednika Lule osuđenog na zatvor, koji će se tako moći kandidirati na sljedećim izborima.I to je vjerojatno nešto najbolje što se globalno može smatrati neovisnim i slobodnim novinarstvom. Daleko od toga da se vidim Greenwaldom, samo ga toplo preporučujem, a ja ću se na svoj način pokušati baviti našom svakodnevicom, njezinim akterima i okruženjem koje utječe na naše živote.
Ako se, pak, nekome čini da nije primjereno godinama otisnuti se u avanturu interneta i u sedmom desetljeću početi pisati blog, podsjetit ću samo da je veliki portugalski književnik i Nobelovac Jose Saramago u 85 godini počeo pisati blog. Saramago je odgovornost pisanja bloga usporedio s majmunčićem koji vam čuči na leđima, ne vidite ga, ali osjetite njegovu prisutnost koja vas podsjeća na obavezu koju ste preuzeli. Tako nekako i mene sada grebe, pa moram nahraniti tu simpatičnu, ali zahtjevnu životinjicu prije nego li mi počne skakati po glavi. Do čitanja uz drugarski pozdrav:
Bolje blog nego glog!”
Snimka zaslona 2021-04-20 083344
Izvor: Screenshot Facebook

Komentari