Ako se ženski aktovi redovito izlažu pa djeluju prirodno, muško tijelo nije imalo istu podršku umjetnika, iako je muška golotinja bila jako značajna za fondamente akademske formacije od 17. pa do 19. stoljeća, predstavljajući moćne kreativne izvore, na zapadu. Oslanjajući se na bogatstvo i obilnost osobnih fondova kao i galskih javnih kolekcija, pariški Muzej d’Orsay ima za ambiciju da s novom postavkom produbi sve dimenzije i značenja muške golotinje u umjetnosti. Pošto je 19. stoljeće nadahnjivalo klasicizmom prethodnog čiji se odjek nije utihnuo ni danas, izložba proširuje tradicionalni horizont poznatog muzeja, zahvaćajući više od dva stoljeća kreacije, upotrebljavajući sve tehnike: slikarstvo, skulpturu, grafičku umjetnost, fotografiju, zajednički zastupljenima originalnim djelima.
Muškarci savršenih tijela reinterpretirani u nekoliko perioda
Radi boljeg razumijevanja tjelesne muskulature, organizatori su ostvarili detaljnu i malo zamarajuću kronologiju tema i sadržaja, predstavljanjem privlačne estetike naslijeđene iz Antikviteta, njihovu različitu interpretaciju što evoluira u brojnim epohama poput neoklasične, doba simbolizma pa suvremene, što zajedno glorificiraju najveće junake koji izazivaju stvarnu fascinaciju za otkrivanje tijela i golotinje, kao njegovog ovapločenja u prirodi ali i stavljanja u neugodne okolnosti, što stvaraju vidljive izražaje boli ali i erotizma. Cilj je ustanoviti vremenske dijaloge pa pokazati umjetničke reinterpretacije izvjesnih kreatora što nadahnjuju kasnije epohe. Sredinom 18. stoljeća, Winckelmann je proučavao naslijeđe “divine proporzioni”, tjelesne savršenosti naslijeđene iz davnina, usprkos radikalnim promjenama mjerila fizičke ljepote i tajnim prolazima historije umjetnosti, koji još uvijek određuju prihvaćanje lijepoga.
Od Jacquesa-Louisa Davida do George Platt-Lynes, La Chapellea ili Pierre et Gillesa, ne zanemarujući Gustava Moreau, cjelokupno naslijeđe osvjetljava pitanja moći, cenzure, skromnosti i evolucije običaja u društvima.
Trajnost sadržaja
Winckelmann egzaltira ljepotu klasične Grčke, prihvaćajući putenost, ali i moćnost prethodnih epoha što obuhvaćaju kako žene tako i muškarce. Od grupe “bradonja” što su karakterizirali Davidov atelje do Davida Hockneya i cieasta Jamesa Bidgooda. Ista senzibilnost napaja zaokret svojstven 19. i 20. stoljeću, što su provjeravali osobne identitete poput posebne “Platonove škole”, platna kojeg je Francuska kupila od Belgijanca Devillea.
Izložba ističe i ostala, značajna naslijeđa plastična, ali i intelektualna zahvaljujući ostvarenjima poznatih umjetnika poput Georgesa La Toura, Pierrea Puget, Abilgaada, Paula Flandrina, Bouguereaua, Holdera, Schielea, Muncha, Picassoa, Bacona, Mappletropea, Freuda ili Mouecka, isticuci iznenađenja kao što su platno “Sveti Sébastien” Meksikanca Angela Zarage, De Chiricove”Tajne kupke” ili erotičke slike američkih umjetnika Charlesa Demeutha i Paula Cadmusa.
Ujedno postavka stavlja u pitanje istrajnost sadržaja, cija je upotreba vječita zahvaljujući nikad ne ponovljenim sukobima kojim obiluju različiti trenuci oživljavanja muške golotinje u umjetnosti . To je izazov koji je Muzej d’Orsay postavio sa jako oglašenom izložbom ‘Muški i Muški”.
Džana Mujadžić
