U rimskoj palači Farnesina, sjedištu Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije, nalazi se bogata istoimena zbirka talijanske moderne i suvremene umjetnosti. Zbirka je otvorene naravi te se već postojeća jezgra upotpunjuje novim djelima i autorima, a institucionalizirana je 2000. godine na načelu trajnih posudbi. Kustosi izložbe, Martina Corgnati i Giovanni Iovane, za zagrebačko predstavljanje rekonstruirali su najvažnije pojave i pokrete u povijesti talijanske umjetnosti od Drugog svjetskog rata do danas, a tu povijesnu okosnicu zbirke upotpunili su i drugim djelima posuđenim iz privatnih i javnih kolekcija, među kojima je i zagrebački Muzej.
Dugački put kroz povijest poslijeratne umjetnosti odvija se u nekoliko dionica, u kojima su jezgrovito sažete najznačajnije etape. Izložba započinje iznimno vrijednim djelima iz zbirke Farnesina koja pripadaju dionici “enformel”, ekspresionizam, znak i gesta te obuhvaćaju ključna imena poratnog razdoblja, u kojemu se definiraju temeljni problemi novog umjetničkog jezika. Među autorima su umjetnici Alberto Burri i Emilio Vedova, koji – svaki na svoj način – upućuju poziv na subjektivnost, koja je u Italiji pokazala iznimno dramatičnu postojanost, ali i oni umjetnicikoji se, poput primjerice Giuseppea Capogrossija, Carle Accardi ili Piera Dorazija, bavekonkretnim pitanjima formalne i konstruktivne naravi.
Dionica od spacijalizma preko neo-dadaizma do konceptualne umjetnostiokupljadjela umjetnika snažnih osobnosti koji su težili tzv. “otvorenom djelu” kako ga je definirao talijanski književnik i semiotičar Umberto Eco. Na početku tog razdoblja radikalnih mijena, nezaobilazno je ime Lucija Fontane, koji je svojim oštrim rezovima (“Tagli”) po površini slike dokinuo njezinu dvodimenzionalnost prodrijevši u prostor, potom i imena drugih slobodoumnih umjetnika, poput Piera Manzonija,autora kontroverzne limenke “Merda d’artista”. Uz spomenute dionice, mnoge poznate autore susrest ćemo i u idućima: kinetička i programirana umjetnost; siromašna umjetnost (arte povera) i oko nje; minimalizmi – apstrakcije; od osamdesetih godina do jezika današnjice.
Posebno poglavlje, fotografija na talijanski način, posvećeno je i medijukoji je do osamdesetih godina prošlog stoljeća u Italiji nerijetko nepravedno zapostavljan. Pregled završava predstavljanjem umjetnika mlađe generacije koji reprezentiraju recentne pojave u talijanskoj umjetnosti, poput Paola Parisija, Agnese Purgatorio i Donatelle Spaziani. Među njima je i umjetnički dvojac Masbedo, poznat širom Europe, koji će uz projekciju u sklopu izložbe, prikazati svoj rad na dan otvorenja 6. listopada od 19 do 20 sati, te u razdoblju od 23. 10. do 3. 11. na Medijskoj fasadi Muzeja suvremene umjetnosti.
“Slijediti ‘nacionalne’ specifičnosti, osobito u modernom i suvremenom kontekstu, može lako postati svojevrsna potraga za neuhvatljivim, često začinjena više nego spornim ideologizmima” – piše autorica izložbe M. Corgnati u eseju o talijanskoj umjetnosti, dok Giovanni Iovane tvrdi: “Smisao neke zbirke, osobito ove zbirke Ministarstva vanjskih poslova Italije, jest predstaviti i meritorno promicati povijest (malu povijest, očito nepotpunu) talijanske suvremene umjetnosti. Ideja ove izložbe, izložbe koja se kreće izvan granica talijanskog okvira, jest istaknuti prisutnosti, a ne odsutnosti i ‘korisne nevidljive’ koji čine golemu i složenu povijesnu mrežu, ili kako se to danas kaže, kritičku ‘platformu'”. Pritom se u korpusu talijanske poslijeratne umjetnosti izdvaja prostor (ambijent) kao njezina specifičnost: “Zasigurno, promatrajući talijansku suvremenu umjetnost unatrag od suvremenosti do Manzonija i Castellanija (autora sjajnog Zida vremena iz 1968), čini se vidljivom i konkretnom ona zamisao i praksa ‘ambijenta-umjetnosti’ koju su, nimalo slučajno, umjetnici poput Fontane, samog Castellanija, Colomba i Spallettija ostvarili doslovno. Možda je ta stvarnost ambijenta ono što identificira, premda ne u potpunosti, talijansku umjetnost, kako u odnosu na pejzaž, tako i na svakodnevnu praksu slikarstva i kiparstva.“
Izložba pokriva široki raspon medija, od klasičnog slikarstva i skulpture, do objekata, ready madea, fotografije, instalacija i video radova.
Izložbu prati trojezični katalog (128 str.) u kojemu su reproducirana sva djela zastupljena na izložbi. Autori eseja su kustosi izložbe: Martina Corgnati i Giovanni Iovane, a uvodnih tekstova: Andrea Meloni, Adriano Chiodi Chianfarani, Snježana Pintarić, Maria Sica, Furio Radin i Fabrizio Somma.
O kustosima:
Martina Cognati povjesničarka je umjetnosti i docentica na katedri Povijesti umjetnosti Akademije Brera u Milanu. Surađivala je kao likovna kritičarka u časopisima Arte, Flash Art, Panorama, The Journal of Art, La Repubblica, itd. Objavila je niz knjiga i kurirala brojne samostalne i tematske izložbe među kojima je i recentna izložba In the Eye of the Thunderstorm, u sklopu posljednjeg Bijenala u Veneciji.
Giovanni Iovane likovni je kritičar, nezavisni kustos i izvanredni profesor na Akademiji Brera u Milanu. Kao nezavisni kustos surađivao je s brojnim muzejima među kojima su Lenbachhaus u Münchenu, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Luganu, te Muzej Moderne i suvremene umjetnosti Palazzo Riso u Palermu.
Izložba je organizirana u suradnji Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje Republike Italije, Veleposlanstva Republike Italije u Republici Hrvatskoj, Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu i Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb, te se održava pod visokim pokroviteljstvom Sergia Mattarelle, predsjednika Republike Italije i Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice Republike Hrvatske.
