Maškare i ja, prijatelja dva

1095

karneval

Mi se malo odmorimo, vratimo u radnu kolotečinu, na trenutak predahnemo i dok se još nismo ni okrenuli kalendar pokazuje 17. siječnja, Antonja, početak petog godišnjeg doba i početak prave fešte. Maškare, maškare, maškareeeee!!

Sjećam se još kao dijete, moji doma su oduvijek voljeli maškare. Nebrojeno puta mi je tata pričao priče i dogodovštine iz mladosti kad je s društvom odlazio na maškarane tance u prigrad. Uvijek su ekipno osmislili neku masku, jednom su čak i osvojili neku nagradu za najbolju masku. Ne sjeća se tata više što je nagrada bila, ali se sjeća dobrog provoda. Ima čak i slike, crno bijele. Onda znate kad je to bilo.

Kao malu često su me mama i tata vodili na dječje maškarane redute. Uvijek sam imala neke lijepe kostime, najčešće bih bila neka princeza, a sjećam se imala sam i jedan krasan kostim španjolke. Imala sam sestričnu u Trstu, malo stariju od mene koja bi mi proslijeđivala kostime kad ih je prerasla. A koje su to bile pripreme za te subotnje maškare… Mama bi mi uvijek napravila prigodnu frizuru da mi paše uz kostim, malo bi me i našminkala. Sreća i veselje.

dječji karneval

I tako smo mi živjeli od subote do subote, a sve u iščekivanju The dana – nedjelje Riječkog karnevala. To bi bio poseban obiteljski ritual, nešto što smo svake godine radili zajedno. Mama bi uvijek dan prije skuhala sarmu da navečer kad se vratimo, onako ukočeni i promrzli, pojedemo nešto toplo, a da ne mora kuhati. Dobro bi marendali i otišli na Korzo. Stajali bi gotovo satima na istom mjestu, cupkali, zaplesali i zapjevali, ali nismo se micali da ne propustimo koju grupu. To šarenilo boja i kostima, ideja, trud i rad uložen u izradu maski i alegorijskih kola morao se nagraditi time da tamo stojim, da im se divim i da svake godine iznova poželim da sam „unutra“ s njima.

A onda sam odrasla. Došle su neke druge obaveze, preokupacije i problemi, ali ljubav prema maškarama ostala je ista kao i onda kada sam bila dijete. Pa sam onda prije 6, 7 godina, ni ja se više ne sjećam kada točno i ja krenula u povorku. Biti dio svega toga, ne kao promatrač nego kao sudionik, samo je još dodatno osvijestilo zašto je to moj najdraži dan u godini. Idem i ove godine, jer se to jednostavno ne propušta i sad je to već polako slatko iščekivanje. Svakih par dana bacim malo pogled je li izašao poredak skupina. Ne volim kad smo prerano, tamo negdje oko sredine je najbolje. Sad se iščekuju i kostimi pa se to odmah mora probati da se vidi je li premalo, prekratko. Obučem svu onu robu na sebe koju planiram obući na dan karnevala da vidim hoće li kostim stat na sve to, kako ne bi poslije bilo frke i panike.maska

I onda napokon dođe taj dan. Naravno, tu noć jedva odspavam tih nekoliko sati. Iako sam na pragu tridesete, uzbuđenje je toliko da me podsjeti na onu noć prije školskog izleta u osnovnoj školi. Navečer se na kostim još dodaju neki detalji ako je potrebno, uz svake godine isti mamin neizostavni komentar „sad to ideš radit, a imala si 10 dana vremena“. I onda svane to jutro. Ja, inače velika spavalica, na prvi zvuk budilice otvaram oči i iskačem iz kreveta. Tata je već bio u dućanu, bogati doručak je na stolu, „moraju se djeca dobro najest prije nego idu“, da ne bismo slučajno ostali gladni. Već pomalo zvone telefoni, gdje ste, kad ćete krenuti, gdje ćemo se naći?!

Na brzinu doručkujemo, oblačimo kostime i pokret. Svakim korakom sam bliže Korzu, muzika se čuje sve više, a meni srce raste i raste. To uzbuđenje, ta sreća… Neda se to opisati samo tako.

Što meni znače maškare i karneval? Nije stvar u ludovanju ludovanja radi. To je osjećaj ushićenosti koji me vraća u djetinjstvo, osjećaj pripadnosti i ljubavi za ovaj kraj i tradiciju. Taj dan Rijeka mi je najdraže mjesto na svijetu. Osobno sam pobornik toga da bi glazbeni repertoar karnevala više trebao biti lokalni, čakavski, ali što je tu je. Ali kad ja čujem „La mula de parenzo“, pjesmu koju me moja pranona učila dok sam bila mala djevojčica, kada, dok na Rivi još čekamo svoj red, dođu mama i tata, čisto da nas vide, pa kad tata i ja zaplešemo jedan valcer, polku, kad napokon krenemo u tu povorku i kad tražim i nađem mamu i tatu kako stoje na onoj istoj poziciji gdje smo godinama stajali zajedno, e to je taj karneval unutar karnevala, ono što je samo moje, što mi ispunjava srce i čini da taj dan stvarno zaboravim na sve brige i probleme i da uživam i veselim se.

Zabava traje do kasno u noć, noge već bole, umor se pomalo osjeti, i na putu do doma uvijek su isti komentari: „I tko će sad opet čekati godinu dana?!“ Srećom brzo to prođe, i maškare opet dođu i stvaraju se nova sjećanja i još više se čuva tradicija, barem u jednom dijelu, kako bi rekli stari ljudi „da se ne pozabi“.
I zato i ove godine, dođite svi na Riječki karneval, plešite, pjevajte, smijte se, grlite se, uživajte i zaboravite na probleme. Čekat će vas oni i u ponedjeljak!

Majda Bembić

Foto: Riječki karneval

Komentari