Jedna moja prijateljica (koja je majka zadnjih godinu dana) uvjerena je da su vlažne maramice najveće otkriće ikada. Dok joj se Karla mota oko nogu i razvlači njene čarape iz ladice, ona se brzinski „tušira“ s vlažnim maramicama. I to je ritual.
Moj prijatelj Darko, recimo, ustaje u 6 sati i odlazi na trčanje sat vremena. Bilo ljeto, bila zima, padao snjeg ili sjekire, taj trči. I trči, i trči, onako, u maniri Foresta Gumpa, bez da staje. Onda odlazi natrag kući, oblači odjelo i nervozno telefonira u autu na putu do posla.
Imam i jednu prijateljicu koja se budi prirodnim putem. Ustaje kada se naspava. I to svaki dan. Čim otvori oči, jako je aktivna, ali samo na društvenim mrežama. I tako iduća dva sata. Zove se Kristina.
Većina nas ima jutarnji ritual čitanja novina. Onih dnevnih. Bilo da je to putem portala, bilo to onako, „po starinski“ kada odeš na kiosk i kupiš novine. I to još uvijek postoji. I onda s tim novinama uletiš u ured, skuhaš si kavicu, sjedneš i dok okrećeš stranice, tinta ti ostaje na vršcima prstiju. Ima i to neku čar. U biti, to je baš poseban užitak.
Većina nas (i to sve više) vijesti čita s portala. Imamo ih uvijek u favoritima nekoliko.
Kada Kristina završi sa svojim aktivnostima i „lajka“ što je god moguće i prokomentira sve što se komentirati može uz hrpu „smajlića“ koji se histerično, uz suze, smiju, počinje čitati portale. Iz favorita. U doba maškara ima posebnu opsesiju. Odlazi na dno stranice i traži gdje su recepti. Mama joj živi na Grobniku i kod njih svakog vikenda dolaze grupe maškara i onda se vesele uz domaće vino i kolače. One vole tu tradiciju. I mama i Kristina. Bez obzira što te grupe ne liče, uglavnom, ni na što. Što se tiče maski, a i inače, ne liče ni na što jer svi mahom dolaze u alkoholiziranom stanju. Ili se napiju kod Kristinine mame. Skupa s njom.
Kada se Kristina izvuče iz svog kreveta, otušira se, počešlja svoju dugu, predivnu kosu i odlazi u dućan. Tamo kupuje sastojke: šećer, kokosovo brašno, nekoliko pakovanja putra, mlijeko i jaja.
Teta na kasi ju dočeka:
„Oooo…! Danas smo se nešto ranije probudili? Pa nije ni podne?“
„Evo tako, ranije sam legla…“ – opravdava se radoznaloj teti. To smo mi, naše podneblje. I teta u marketu vodi računa o našim životnim navikama.
„Kupuješ mami za kolače?“
„Ne!“ – odgovara kratko, pomalo već nervozna i ne očekuje podpitanje:
„Negooo?“ – iskrivila je glavu i cijelo lice dok čeka odgovor.
„Ja radim kolače!“
„Ti?“ – u čudu pita i zaboravlja naplatiti putar – „Šta ti znaš raditi kolače?“
„Ne znam! Ali ću pokušati. Pretpostavljam da mi neće uspjeti. I Vi tako mislite, je tako?“ – na rubu živaca joj odgovara i sam sebi ponavlja mantru da će pregristi jezik jer i sutra mora ovdje doći.
„Ma ne muči se ti, zlato moje. Vidi kako si lijepa, za tebe je ogledalo i šminka. Pusti kolače nekome drugome. Šta će to tebi?“
„Znate što? Imate vi pravo! Vi ste dovoljno ružni da bi mogli raditi kolače pa Vam poklanjam sve ovo što sam kupila. Uživajte!“ – nije više mogla šutjeti. Samo je izašla i otišla u drugi dućan kupiti sve navedeno još jednom. Već su ju bolile noge jer je stavila one pete u kojima može izdržati ravno 15 minuta. Inače ih stavlja samo do poznatog dućana jer su predivne, ali i krajnje neudobne. Možda zato jer su visoke preko 18 cm. I zlatne su boje pa ih nema gdje nositi nego samo do dućana. Tako visoke i kičaste. A dućan je za to idealno mjesto.
Došla je kući i upalila tv. Onako, da joj nešto „drnda“ dok radi kolače. Ups, jedan selfie! Idemo dalje.
„Joooj i ta televizija, i taj Glavaš, i Kolina i njena inauguracija“ – ugasila ju je i stavila novi album od U2. Bilo im je već i vrijeme. Ali, vrijedilo ga je čekati. Od vijesti koje je čula zapamtila je samo vremensku prognozu po kojoj se ne preporuča putovanje po autocesti Zagreb – Rijeka zbog snježnih mećava. Pa dobro, i onako nije ozbiljno mislila kada je obećala da će doći na u subotu na zabavu u Kaptolu.
Bono Vox je pjevao i ona skupa s njim. Kolači od kokosa su izvrsno ispali. Ne znaš što je bolje ispalo: 78 selfija ili sami kolači. Uostalom, svaki put joj izvrsno ispadnu. Uz brdo lajkova. Oboje. 
Obukla se, stavila neke druge visoke pete i samo počešljala svoju gustu kosu i otišla kod mame sva tako predivna. Dok je ulazila u kuću, čula je mamu kako pjeva i neke druge nepoznate glasove. O! Stigle su već maškare.
„Kristinaaaa! Pa gdje si? Joj, Mirela kako imaš lijepu kćer!“ – rekao je netko – „A šta je ovo? Kolači?“ – izgovara isti sa perjanicom na glavi i srcem nacrtanim na licu (valjda je bilo srce) i uzima u svaku ruku po jedan kolač – „Gdje si ih kupila? Odlični su!“
„Nisam ih kupila…“ – spustila je glavu i pogledala u svoje cipele. Baš su dobre! A, ovaj pijani ridikul nema pojma da netko može dobro izgledati i pritom i dobro kuhati. Ovo su samo kolači. Što bi taj rekao da je probao njen gulaš?
„Nego?“ – pogledao ju je u čudu.
„Napravila sam ih.“
„Jesi, da, baš si ih ti napravila. Pa nokat bi ti pukao! Ne znaš ni kako izgleda zapakirano brašno. Priznaaaj Kristina!“
„Priznajem“ – rekla je, a mama ju u čudu pogleda jer zna da njena kćer izvrsno radi kolače i da se veseli svakoj prilici kada ih može nekome napraviti.
„Priznajem i to da ste loše našminkati. Mogla bi Vas malo naučiti. Priznajem i to da vjerovatno plešem i pjevam bolje od Vas. Priznajem i to da govorim nekoliko stranih jezika i da znam gdje su Kina i Amerika i da to nisu apstraktni pojmovi kao što Vi mislite i da Grobnik nije kraj Svijeta“ – svi su ušutili.
Ali, samo na par sekundi. Nitko ju baš nije ozbiljno shvatio, ni neće. Nažalost. A, ona se sva prekrasna okrenula na peti, sjela u svoj auto i otišla u nepoznatom pravcu. Zadovoljna sobom jer je izašla iz okvira standarda. I još jednom sebi pokazala i dokazala koliko smo mi, žene (neke), prekrasna bića koja mogu biti sve što požele. U svakom kontekstu.
Iva Piglić
