“Prošlo je šest i još ga nema. A u pet i dvadeset uvijek dolazi. I jučer je kasnio, došao je u pet i četrdeset”, Dajana je stajala uz prozor, u bijeloj spavačici koja je pasala uz zavjesu, pomaknutu tek toliko da njene zelene oči mogu provirivati na ulicu. Kroz prozorsko staklo probijalo se brundanje automobilskih motora u sporom slalomu kroz naselje. Žene koje su inače kuckale peticama po asfaltu i šuškale najlonskim vrećicama s usput kupljenim artiklima, danas su bile, činilo se, izrezane iz nekog nijemog filma – njihove zvukove staklo je uspješno fi ltriralo. Poplava ljudi koji su se vraćali kućama s posla jenjavala je, a Sanjin još uvijek nije uparkirao svoju Astru na mjesto koje ga je čekalo pod amulom. Dajana je stisnula prste u šaku, gužvajući tkaninu zavjese i utiskujući dezen u kožu.
“Prazno.”
“Što si rekla?” Silvana je za kuhinjskim stolom pravila društvo šalici čaja iz koje se dizao stup pare i širio miris mente. Nosila je pomodne, tvornički izlizane traperice, bijelu košulju i crni vuneni džemper. Uvijek je nosila traperice, košulju i džemper. Dajana se ponekad pitala bi li je uopće prepoznala da se presvuče, ali sad nije imala vremena razmišljati o tome. Sad je razmišljala o Sanjinu:
“Prazno. Rekla sam da mu je mjesto još uvijek prazno. A ja znam kad mu posao završava, nisam ja luda!” “Naravno”, otpuhnula je Silvana i zakolutala očima “To je tipična muška strategija – natjerati ženu da misli kako je luda ako se pita gdje je on i zašto kasni. Jer nije on kriv što se kurva okolo, nego si ti luda što se pitaš gdje je. I s kim.”
Dajana je oprezno pustila zavjesu, kao dijete koje tek uči samostalno hodati i nesigurno zakoračila prema stolu. Glas joj je drhtao poput želatine iz crtića, suglasnik lijevo, samoglasnik desno: “Misliš da je? Da je sad s nekom?” rekla je tiho, jer su zidovi tanki i susjedi uvijek slušaju i prepričavaju. Uhvatila se za naslon stolice, tražeći sigurnost i stabilnost pa rekla još tiše, stišćući oči kao da kuje zavjeru: “Jer ja mislim da je. Samo ne znam s kojom. To me najviše muči. Ne znam zašto, ali najviše me muči to s kojom se droljom navlači dok ga ja kući čekam.”
Silvana je provukla prste kroz paru kao da tako provjerava temperaturu čaja, a onda potvrdila kimanjem: “Dobro misliš. On ti, draga, nije vjeran. A sumnjam na dvije.” Dajani se zavrtjelo u glavi i morala je sjesti. Njene noge previše su se tresle. Pomaknula je stolicu i skljokala se na nju, zgrabivši rukama stol, onako kako je htjela zgrabiti svoj život da se ne raspadne: “Jedna je sigurno ona tajnica iz njegove fi rme! Je l’ da!?” gotovo je zajecala Dajana, grčevito stišćući stol, kao da želi ižmikati jelovinu i sasvim zaboravivši na radoznale susjede.
“Odvratna je! Ima noge i struk kao barbika, ja ne znam, ja mislim da ona uopće ne jede!” Silvana je posprdno odmahnula rukom: “Takve se samo muškarcima hrane, draga. Neću ni pitati kakvu odjeću nosi na posao, kladim se da u ormaru nema suknju koja pokriva koljena!” “Ona u kojoj sam je ja vidjela nije bila ni blizu. A vidjela sam je usred zime. Ljeti valjda gola dolazi u ured.” “Mislim da se za nju s razlogom brineš. Imam takav feeling. A i ona druga je prava droljica.”
“E, a koja je ta druga? Na koju misliš?”
“Susjeda. Ona srednjoškolka s trećeg kata. Mala Šepićka. Njeni vršnjaci su balave budale pa gleda starije muškarce. Gleda ti Sanjina… Ma daj, zar nisi vidjela?” “Jesam, vidjela sam! Ali nisam htjela vjerovati. Da gleda! Daje mu se očima! Znaš kako se vrpolji pred njim, kao da ima mikser u onoj stvari! Kao da mu govori: ‘daj mi bananu da ti napravim frape, tako pjenast još nisi probao!’ A ja sam mislila da… da… da si to samo umišljam! Kao, ne bi on, nikad… pa ne bi s djetetom. A on se u liftu vozi s njom i kad izađe miriše na njezin jeftini parfem…” “Ništa ti, draga moja, ne umišljaš. Pa to ti svi znaju. Samo ti neće reći, nego te sažaljivo gledaju i šapću ti iza leđa, kako si brižna i kako se onaj tvoj okolo navlači s kojom god stigne, a ti si glupa i ništa ne vidiš. Eto, to pričaju o tebi. I kad te sretnu na hodniku ili stubištu, ne žele pričati s tobom.” “Da! Kao da sam ja zadnje smeće, a ne on! Jučer sam srela susjeda Tomića, samo je kimnuo, promumljao nešto i odmah pogled u stranu i ubrzao korak. Ja sam htjela pričati s njim, a on – ništa. Kao da mi nije susjed.” “Naravno. Jer zna s kim te sve Sanjin vara, zato ne želi pričati. Neugodno mu je. Ali drži mušku stranu, svinja jedna! Budi sigurna da sa Sanjinom priča. I smiju se zajedno, smiju se kad mu Sanjin šapne kako je u liftu skidao gaćice srednjoškolki ili kako je poderao najlonke tajnici. A tebi se smiju kako si naivna i jadna, obična šlapa koju ostavi doma i mota je kako mu padne napamet.”
“E, neće više, smeće jedno! Neće više!” Na polici je stajala uokvirena fotografi ja s vjenčanja, Sanjin u crnom svečanom odijelu, Dajana u vjenčanici boje šampanjca. Mladi, zaljubljeni i nasmiješeni. Srušila ju je na pod i zgazila papučom, lomeći vitičasti okvir. Njegova zbirka jazz CD-a zauzimala je drugu policu. Samo jedan potez ruke trebao je da se čitava kolekcija raspe po sobi, a onda je iz kuhinje donijela bat kojim tuče šnicle i počela zamahivati, zamišljajući njegovo lice i lica njegovih ljubavnica, znanih i neznanih. “Tako je! Udari!” vikala je Silvana dok su krhotine plastike frcale po sobi kao iskre s pogrebne lomače “Zaslužio je! Svinja nevjerna!” Dajana se zajapurila udarajući, njeno lice nasuprot bjelini spavaćice izgledalo je kao crveno sunce na japanskoj zastavi. Zanesena osvetničkim bijesom, nije čula ključ u bravi i otvaranje vrata.
David Šnajder
Drugi dio Ljubavne priče broj 31 pročitajte sljedeće subote, 3.10.
