Kroz BEOGRAD na putu za SOFIJU

69

Beograd. 30. kolovoza, jutro je. Vlak je stigao na kolodvor bez minute kašnjenja (i Balkan express miče se pomalo prema standardima zapada). Sjedim i pijem prvu jutarnju majušnu kavu. Ali, zadovoljna sam, ipak sam uspjela naći kafić koji radi od 8 ujutro i ipak sam dobila moju dugo iščekivanu – kavu. Kolodvori nisu impresivna mjesta za ispijanje kave, u nekom novom gradu treba se pomaknuti dalje, prema centru grada kako bi se prvo odmorilo, a onda krenulo dalje putovima toga grada. Tražila sam to zgodno mjesto za ispijanje jutarnje kave, ali moj trud i lutanje oduljili su se. Na svakom uglu pekarnica sa svježim pecivima i posvuda u tim pekarnicama šankovi za kojima ljudi jedu svoje prve jutarnje bureke, pite, peciva… ali ti isti ljudi ne piju svoje prve jutarnje kave u kafiću blizu posla, kavu s nogu, onu za van u trku na posao… Ne piju li ih uopće ili sam ja te loše sreće da nakon neprospavane noći u vlaku sat vremena tražim otvoren kafić? I kada sam sjedila i pila kavu koja je trebala biti makijato i koju sam na kraju dugo čekala (20-ak minuta) jer je jedan konobar ispitivao drugog pa trećeg kako se radi makijato, a ljudi oko mene pili sok od jagode, sok od jabuke, čaj… promatrala sam te prekrasne utegnute dugokose i dugonoge Beograđanke u štiklama, koje su pokraj mene ostavljale mirise jakih nametljivih parfema. Zasigurno, nositi sebe ženu u tom gradu je težak zadatak. Možda one nesređene ujutro ne prolaze Ulicom kneza Mihailova, ali ove koje sam vidjela, ostavile su dojam da znaju kako ženstvene žene trebaju izgledati (zasigurno ne poput mene toga jutra).

O otkrivanju grada dalje, dobila sam upute u Turističkoj organizaciji Beograda – što bih u jednom danu trebala svakako pogledati. Moja prva odredišna točka bila je stari grad. Na šetnici na Kalemegdanu izložba fotografija Dragoljuba Zamurovića Kroz Srbiju, drugi dio izložbe čine fotografije slika iz svjetskih muzeja (Firenca, Beč…). Fotografije o tradiciji i običajima su zadivljujuće energije, tradicije nenamještene (neiscenirane) uhvaćene u pokretu – pokret je glavna karakteristika ove izložbe i oduševljava energijom – ostavlja dojam kao da će se sve na fotografiji odjednom doista i početi micati. Prikazuju se svatovski običaji, berba paprike, jata gusaka na polju, nad poljem oblaci nošeni vjetrom, svatovsko kolo, kolinje, nekakav obred slavljenja hrane… Fotografije su pune rada, života, pokreta, raskoši običaja koja se želi nadmetati s teškom svakodnevicom. Postoji to nešto siromašno, tužno, ali odjeveno u bogato ruho tradicije i samim time nepokolebivo, neustrašivo. (Ljudi uvijek nanovo iznenađuju i oduševljavaju.)

Kalemegdan je lijep, veliki beogradski park – u istom parku beogradska tvrđava, crkva, mala džamija (meni izgleda poput džamije-kapelice) i izložbeni tenkovi… Nekako sve u jednom. U istom parku je i Paviljon Cvijete Zuzorić u kojem je smješteno Udruženje likovnih umjetnika Srbije. Dan je predivan sunčan pa je ovaj park mjesto koje najradije ne bih napustila, no jedan dan u Beogradu – svakako moram pogledati Hram svetoga Save.
Dvije crkve – jedna mala i jedna velika koja je u izgradnji. Meni to izgleda jako simpatično. Dakle, mala crkva je stara crkvica nastala još 1895. godine., a pokraj nje je izglađena ogromna crkva koja je izgledom ista maloj samo što je puno, puno veća. I tako stoje jedna pokraj druge kao patuljak i div – potpuno iste i kada ih gledaš kao da su njihove dimenzije promjenjive i gledanjem kao da mala crkva postaje još manja zbog crkve pokraj sebe koja je velika, a novosagrađeni hram kao da iz sekunde u sekundu postaje još veći i veći zbog male crkvice pokraj sebe.

I kiša. Kiša je otada do kraja dana lila stalno. (A, zapravo, da sam znala da će me pratiti i sljedećih šest dana u Bugarskoj, možda bih se poželjela i vratiti.) Muzeji su ponedjeljkom zatvoreni pa mi je utočište za ostatak dana bila kafana, grickalice iz dućana zdrave hrane Čarobna bundeva i uz pola litre točenog piva zamalo sam se pretvorila u urbanu princezu. Konobar me nakon toga želio počastiti još s pola litre točenog piva –objašnjenje je bilo: pola litre za jednu nogu, pola litre za drugu. Nemalo sam prihvatila prijedlog, ali znala sam da bi to moglo značiti ostati prenoćiti u Beogradu, a plan je ipak bio drugačiji – krenuti još te noći put Sofije.

Tea Šafarić

Komentari