Ljubavna priča broj 31

129

Prvi dio

“Dajana!” viknuo je Sanjin ulazeći u stan. “Stoko jedna!!” zaurlala je ona i zavitlala mu čekić u glavu. Nije pogodila; čekić se odbio od zida ostavivši upečatljiv trag, da bi zatim završio u krošnji nevinog fikusa, polomivši mu jednu od grana. “Ubij ga! Ubij!” Silvana je vrištala sa stolice, a Dajana je nasrnula na njega, želeći mu noktima iščupati nevjerno srce. On ju je zgrabio za ruke, pokušavajući je obuzdati dok ga je optuživala:
“S kojom si kurvom bio?! S kojom!?” suze su joj se slijevale niz lice, a slina je iz iskrivljenih usta prskala sa svakom novom uvredom “Đubre jedno! Gdje si bio?!”
On je bio krupniji i jači, uspio ju je obgrliti i stisnuti joj ruke uz tijelo. Pokušao ju je umiriti riječima, ali i njegov glas je bio na rubu pucanja: “Smiri se! Dajana! Bio sam ti po lijekove! Po lijekove sam išao…” “Laže! Laže!” vikala je Silvana. “Lažeš! Ti me varaš! Varaš me!” koprcala se u njegovom čvrstom stisku, udarajući ga petom po cjevanicama. Bio joj je iza leđa pa nije mogla vidjeti suze u njegovim očima, ali mogla ih je čuti dok joj je govorio:
“Ma ne varam te! Smiri se Dajana, molim te. Donio sam ti tablete…”
“Neću tablete! Ne trebaju mi nikakve tablete, ti mene samo praviš ludom! Znam to! I Silvana isto tako misli!” Stisnuo ju je malo čvršće i srušio se na koljena, povlačeći je sa sobom na pod. Osjetila je njegovo lice uz svoje i njegov isprekidani dah na svojoj mokroj koži, dok su se njegove riječi kotrljale nošene tugom: “Dušo… Silvane nema. Ne postoji nikakva Silvana, ne poznaješ nikoga tko se tako zove.”
“Evo je ovdje, gledaj! Gledaj!” Dajana je pogledom pokazivala prema stolici na kojoj je nijemo sjedila Silvana i mehanički odmahivala glavom lijevo, desno, lijevo, desno… iz šalice se prestala dizati para.
“Ljubavi, tu nema nikoga…” “Silvana, reci mu… Silvana…” Ali Silvana je izblijedjela kao snovi na suncu. Ostala je samo prazna stolica i prazna šalica, hladna i suha, onakva kakvu je izvadila iz ormara i stavila na stol.
Sanjin je Dajanu zagrlio i držao čvrsto, a ona se u njegovim rukama raspala u hrpu jecaja. Prestala se opirati, nije imala snage ni želje. Htjela je samo zaroniti licem u njegov zagrljaj, da ne vidi i ne čuje ništa, ni stvarnost ni priviđenja. Sjedili su u hrpi krhotina i zajedno plakali, njegove su suze kapale i tekle niz njeno čelo, ispirući zloduhe koji su se iza nakotili.
“Imaš lijek… popit ćeš ga i bit ćeš bolje… bit ćeš bolje, ljubavi”, jecao je Sanjin, znajući da laže, ali nadajući se da će možda, ako dovoljno jako vjeruje, postati istina. “Ne plači, ja sam tu s tobom i čuvam te. Uvijek… uvijek…”
Sjedili su tako dugo, zagrljeni, izmoreni i mokri od suza. Kaos se širio oko njih, refl ektirajući se od tisuću komadića rasutih po podu, raspršenih kao slika čiji se okvir više ne može sastaviti. Ali usred svega, oni su bili zajedno, stisnuti kao jedno tijelo koje još uvijek živi i koje ne odustaje.

David Šnajder

Komentari