Goran Ipe Ivandić bio je najmlađi član Bijelog Dugmeta, rođen 1955. Nesporno je da je bio dobar bubnjar, po nekima najbolji bubnjar Bijelog Dugmeta u svakom slučaju, cijenjen od članova benda, ali i od kolega iz glazbenog svijeta. Afera s 3 kilograma hašiša dovela ga je u zatvor u Foči. Nakon izdržavanja kazne od 3 i pol godine više nikada nije bio isti. No, ipak nitko nije pričao o liječenju koje mu je, bez sumnje bilo potrebno. Zanimljivo je bilo gledati i slušati ljude koji su o Ipetu pričali u superlativima, a istovremeno znati da ga nikada nisu posjetili u zatvoru, ili mu pomogli na drugi način kada mu je pomoć najviše bila potrebna.
Izuzetak je Dragoljub Đuričić koji je i inače osoba visokih moralnih i ljudskih vrijednosti u jednoj profesiji i svijetu gdje to baš i nije tako čest slučaj. Priču Gorana Bregovića prati već prepoznatljiva mimika čovjeka kome kao da uvijek nešto smrdi pa tako i gestikulira. Ovoga puta nismo čuli ništa novo niti vrijedno pažnje . Milicć Vukašinović u više navrata nije uspio smisliti ništa bolje od ponavljanja mantre o bludu i razvratu koji je, po doktoru za rokenrol, bio osnovna pogonska snaga i karakteristika Ipeta Ivandića. Redatelj je mirne duše mogao većinu Milićevih kadrova izbaciti jer pripadaju “realitima” gdje Milić već ima iskustvo u vulgarnoj komunikaciji. Amila, jedna od Ipetovih djevojaka je u međuvremenu odselila u Englesku gdje se udala i izgleda pomalo zaboravila materinji jezik , tako da smo slušali njezine poštapalice na engleskom.Tako ona npr. te noći kada Ipe umire gleda video kazetu gdje svaki put kad se on pojavi ona pritisne „poz“ ali se kazeta ne zaustavi. I onda ona na osnovu toga znaka predosjeti da se nešto strašno njemu dogodilo. Onda mi shvatimo da je „poz“ zapravo pauza koju pritisneš na daljinskom.
Dokumentarni filmovi o glazbi i glazbenicima urađeni na našim prostorima vrlo često otkrivaju narcisoidne strane jednog šarolikog svijeta gdje sudionici upitani da kažu nešto o glavnom junaku (u ovom slučaju Ipetu Ivandiću) koriste priliku da pričaju o sebi. Tako će Gabor Lendjel iskoristiti priliku da nam kaže kako je Teška Industrija zapravo bila puno rokerskiji bend od Dugmeta itd … Zoran Redžić dolazi sa zanimljivim zaključkom: “Do albuma Lipe cvatu (prvi nakon odlaska Željka Bebeka ,op.a.) svirali smo pastirski rock, a od tada seljačku muziku“.
Iz nama nepoznatih razloga redatelj se u odjavnoj špici zahvaljuje mnogima, pa i Tifi koji se, nekim čudom ne pojavljuje u filmu kao ni novinar i bibliograf Bijelog Dugmeta Dušan Vešić, koji bi bez sumnje imao što pametno reći za razliku od mnogih koji su samo ispunili „celuloidnu traku“. Ipe Ivandic je nesporno bio veliki bubnjar. Istovremeno, nije imao smisla za biznis u koji se upleo nakon raspada Jugoslavije. A od prvih uspjeha Bijelog Dugmeta i prvih velikih honorara nije znao ni sa novcem. Novac posuđen od zelenaša nije mogao vratiti i, moguće je, da nije izvršio samoubojstvo. S druge strane, njegova „istorija bolesti“ nije sasvim „bezazlena“ i sigurno da je posjedovao „samoubilački potencijal“. O bilo kakvoj istrazi nismo čuli ništa, jer je moguće da takvo što nikada nije ni bilo provedeno. Sahrana održana jedne zime 1994. okupila je, manje više, slučajne poznanike , njih dvadesetak. Film je svakako zanimljiv nama koji smo odrastali uz Bijelo Dugme. Danas više nismo u cvijetu mladosti i naučili smo da je život „nekad siv, a nekad žut“, kad se svjetla pozornice ugase.
No, ipak ostaje gorak okus spoznaje da bend ne okuplja prijatelje nego, naprosto, samo ljude koji rade isti posao u nekom trenutku. Nakon projekcije pomislio sam da bi sljedeći film koji bi bilo humano i pametno napraviti, dokumentarac o Lazi Ristovskom koji je, zapravo sa Ipetom imao najviše bliskosti i privatno i profesionalno. Oboren multiplom sklerozom ni on nije doživio da se sretne s „prijateljima“ iz benda sve dok nije trebalo uzeti pare od Coca-Cole i napraviti tri velika koncerta 2005. Ali, na koncu, cijelu ovu priču možda treba gledati isključivo kroz prizmu šlagera „sve bilo je muzika“… i ništa više.
Davor Mucić
