Boudoir: Nada Mirković

2067

Prvi jutarnji ritual:
Kao i gotovo svi moji prijatelji pomalo sam ovisna o Nespressu, naročito kavi Finezzo lungo… Uvijek se dižem prva u kući, pijem kavu i u miru čitam knjigu. No, sve češće, uz kavu odmah sjedam za kompjuter i čitam
fanatično sve vijesti na internetu… Kao što je rekla Vesna Parun… ‘Jeziku je otupio mač, naš je život – politički trač’. Nastojim, kad god mogu, na putu na posao, proći kroz Botanički vrt. Ta kratka 10-minutna šetnja uvijek me vrati u sretno vrijeme kad su moja djeca bila mala. Tamo često ima djece koja skaču oko fontane i gledaju u čudu velike lopoče… Može li dan ljepše započeti?

Tajna dobrog izgleda i energije:
Na žalost, moj dobar izgled je davno iza mene, no ja sam i dalje puna energije, i to isključivo kad sam intelektualno ili emocionalno obodrena. Svaka dobra knjiga, film, epizoda pametne serije, zanimljiv razgovor s prijateljicama ili mužem za mene su poticaj da nešto napravim, tad sam puna ideja… Nema boljeg provoda od zanimljivog, dubokog, otkrivajućeg razgovora.

Kozmetički proizvod koji nikada ne bih upotrijebila:

Nisam sigurna da postoji kozmetički proizvod kojeg ne bih upotrijebila ako je opremljen ‘pametnim, znanstvenim objašnjenjem nevjerojatnog učinka na kožu’ u onim malim uputama koje se stavljaju u kutijice. Te upute uvijek čitam u kadi koncentrirana kao na triler. Bojala bih se proizvoda nekih nepoznatih brandova koji nude novu mladost sa stanicama placente ili slično. Obožavam guste, hranjive kreme i preparate na bazi eteričnih ulja…

Ne mogu bez…
Odlaska u kino. Povremeno idem i sama i tad se najviše uživim i beskrajno uživam. Dobar film za mene je… veliki životni poticaj, kao za neke ljude boravak u spau. Dobar film zaslužuje da ga gledamo u kinu. No, na drugom mjestu je MaxTV-ova videoteka…

Mala povremena zadovoljstva:
Volim jake crne čajeve i pariške salons de tee. Naročito uživam u engleskoj ceremoniji čaja s malim sendvičima i slatkim zalogajčićima na onim otmjenim edwardijanskim tacnama na nekoliko katova. Sad su high tea uveli i u zagrebačkom hotelu Esplanada i to smatram velikim civilizacijskim skokom za svoj grad. Volim subote ujutro u galeriji Velvet Saše Šekoranje. No, za mene je neprocjenjivo imati pred sobom cijelo popodne bez djece ili poslovnih obaveza i pročitati knjigu do kraja, u miru, u urednom, tihom stanu. Tišina godi duši!

Što uvijek nosim u torbi:
Blackberry, ogromni novčanik s deset pregrada, nekoliko malih parfemskih probica, Lancomeovo Juicy Fruit sjajilo za usta… Uvijek imam i sunčane naočale, te nekoliko pari naočala za čitanje, za svaki slučaj. Tu je uvijek i nekoliko olovki, mali blokić za ideje ili intervjue, rezervni japanski štapić za kosu i neke čudne papire koje negdje po putu pokupim. Često se nađe i neki paperback kojeg ponesem za svaki slučaj,
da mi ne bude dosadno dok negdje čekam. Zapravo, ni sama ne znam što sve nosim u torbi, to je izvor velikih frustracija za mog muža i sina, uvjerene da pretjerujem i nepotrebno nosim prevelike i preteške torbe. Mrzim mijenjati torbu, prebacivati stvari iz jedne u drugu i nikad se nisam nakačila na neprestanu izmjenu torbi kao cipela. Torba je za mene poput nekog dragog, kožnog, već malo pohabanog notesa prepunog sitnih zabilješki i važnih imena ili brojeva, to se ne ostavlja lako…

Najnovije otkriće:
Moje veliko otkriće je gledanje kvalitetnih američkih i britanskih serija na DVD-u, bez reklama, nekoliko epizoda odjednom. To omogućuje nestvarno uživljavanje u radnju i likove. Naručila sam desetke novih i starih kvalitetnih serija preko Amazona, posljednje otkriće mi je serija In Treatment, veoma komorna, svedena na razgovor psihoterapeuta i njegovih pacijenata… Neprocjenjivo!

Preporuka za obaveznu lektiru:
Jane Austen i Vladimiru Nabokovu uvijek se isplati vraćati… Anne Tyler, Haruki Murakami, romani Candace Bushnell, neki romani američkog psihoanalitičara Irvina D. Yaloma (osobito Lying on the Couch) jako su za mene poticajni jer se bave temama koje su meni naročito zanimljive: sreća, obitelj, odnosi među ljudima… U zadnje vrijeme oduševio me mračni roman naše ozbiljne autorice Nade Gašić ‘Voda, paučina’.

Najdraže mjesto na svijetu:
Za mene je dugo najdraže mjesto na svijetu bila ‘uvala mog djetinjstva’, sa snažnim, gotovo indijskim mirisom smilja. Kad kažem smilje, uvijek se sjetim Arsenova stiha: ‘Sve je više snova, a sve manje zbilje kad u mojoj sobi zamiriše smilje…’ Mene je taj miris uvijek vraćao u djetinjstvo jakih emocija, boja i doživljaja… No, u toj uvali više ga nema, tu su sad vikendice i apartmansko naselje… Od ‘odraslih mjesta’ najdraži su mi Pariz i New York. Upravo se spremam u Pariz koje obavezno moram vidjeti barem jednom godišnje. Ne treba mi puno, nekoliko dana i ja se već osjećam bogatije. Ja sam od onih ljudi koji vole mjesta koja dobro poznaju; izleta u nepoznato uvijek se pomalo plašim.

Najdraži mirisi:
Voljela bih da mogu nabrojiti nekoliko novih parfemskih kreacija koje su me oduševile, osjećala bih se sofisticiranom i modernom: toliko je danas tih malih manufaktura koje se bave mirisima… No, oni su za mene najčešće nedovoljno slojeviti. Ili su samo cvjetni ili se kreator oduševio nekom novom, neskladnom notom koja je zanimljiva i drugačija, ali ne i opojna. Najzanimljivijim mirisima smatram one kreirane dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, osobito parfeme kuće Guerlain poput Shalimar, Mitsouko ili čak Jicky, prvi svjetski uniseks parfem napravljen krajem 19. stoljeća.

Idealna ljepota:
Gotovo bih se složila s Rupertom Everettom: Ljepota je danas… skupa. Baš zato, za mene je idealna ljepota ona nedirnuta, prirodna, u kojoj postoje neke nesimetričnosti i nesavršenosti koje obično lice pretvaraju u zanimljivo, nezaboravno. Suština ljepote je u tome da mora biti rijetka. Kad sve žene nalikuju jedna drugoj, one više nisu lijepe, osim možda njihovom zajedničkom plasičnom kirurgu. Nedavno sam u jednom tekstu citirala Trumana Capotea koji je jednom rekao za njujoršku damu iz visokog društva: ‘Babe Paley ima samo jednu manu. Ona je savršena. Inače, ona je savršena’. Hoću reći, savršenstvo danas miriši na prevaru, neautentičnost, dosadu…

Moj moto:
Mislim da nemam moto koji me poput uspomena iz djetinjstva prati kroz cijeli život, no ako moram jedan izabrati bila bi to česta rečenica moje drage pokojne tete Zlatke, djedove sestre: život je borba. Znam da zvuči patetično, ali točno je tako: svaki dan moramo iznova voditi bitke, to često nije lako, ali je zapravo neizbježno. Kad to prihvatimo kao životnu istinu, sve postaje lakše jer shvaćamo da nam ne pripada po božanskom zakonu da živimo u nepomućenoj sreći. Ona se događa samo katkada, kad najmanje očekujemo.

Komentari