Zadnjih nekoliko godina se nama običnim ljudima koji naivno boravimo na internetu i mirišemo cveće, neopaženo provukla jedna revolucionarna promena koja bi u mnogome mogla da utiče na dalji razvoj toka istorije i arhitekturu ljudskog uma, pa samim tim i na izgled i kvalitet života kakav smo do sada vodili. Tek od nedavno, popularizacijom treće verzije GTP chata, velikog jezičkog modela koji je treniran na ogromnoj količini podataka kako bi mogao da stvara prirodni jezik i razume ljudske upite, mi smo postali svesni da veštačka inteligencija više nije entitet iz naučno-fantastičnih filmova ili daleke budućnosti, već današnjica i realnost u kojoj smo se našli pomalo zbunjeni i zatečeni. Tehnološki napredak se odvija ubrzanjem koje prosečan čovek više ne može ni da isprati. Nekada se na skokove u progresu koji korenito menjaju opšte svetonazore i način života, čekalo stolećima, ali u zadnjih nekoliko decenija takvi skokovi su učestali, dolaze jedan za drugim, sve dramatičnije menjajući svet, a da ih često nismo ni svesni. Na koji način će veštačka inteligencija uticati na nas, našu decu, odnos prema stvaralaštvu, obrazovanju, pa i znanju kao takvom? Hoće li znanje postati eksternalizovana komponenta našeg uma, nepotrebni prtljag kojeg ćemo se otarasiti i prepustiti ga nekom divovskom algoritmu? Hoće li jednom, kad ispraznimo glave od znanja, taj kompjuterski program postati naša neophodnost i naš bog? Sve to su ozbiljna filozofska pitanja, ali ovde ne želim da se bavim njima. Mnogo zanimljiviji mi je emocionalni aspekat koji se poput Pavlovljevog refleksa javlja u čoveku koji postavlja pitanja i dobija odgovore, tj. razgovara.
Već u svojim prvim razmenama rečenica sa GTP chatom, čovek oseća nelagodnost i neku vrstu jeze koju je proizvelo aktivno prisustvo inteligencije koja sa njim razgovara, ali čije reči i slogovi nisu zalepljeni onim gustim filom autentične duše koja obitava u fizičkom telu, već lebde u virtuelnoj realnosti kao sterilizovani pojmovi-utvare koji, osim strogih definicija i destiliranih značenja, ne nose ništa drugo u sebi. Ipak, nije dehumanizovani jezik ono što izaziva jezu, već naša naviknutost da razgovore vodimo isključivo sa bićima, koja ne može tek tako da u ovaj „robotski“ razgovor prestane da učitava osećanja. Dok razgovaramo, mi imamo taj osećaj da pričamo sa „nekim“, jer do sada smo u životu uvek pričali sa nekim, pa čak i kada smo taj neko mi sami ili naš kućni ljubimac ili preminuli roditelj. Ovaj put, prvi put, naš sagovornik je niko i naravno da nam je malo morbidno i jezivo što razgovaramo ni sa kim. Ali ne sumnjam da će svako ko ovom programu pristupa racionalno i pragmatično vrlo brzo normalizovati razgovor ni sa kim kao standard. Međutim, šta je sa onima koji nisu racionalni i pragmatični, koji su usamljeni i zaneseni, skloni sanjarenju, destruktivni, iracionalni i tužni? Oni ne žele da isključe emocije i uspostave razgovor ni sa kim kao standard. Oni možda još žele da izmisle i dodaju emocije. Oni se možda emocionalno vežu za kompjuterski program koji je uvek ljubazan i uvek tu. Ja već imam viziju o tržištu personalizovanih veštačkih inteligencija, koje za razliku od GTP chata neće negirati da su vam prijatelji, da imaju dušu i da vas vole. U jednom od prethodnih tekstova govorila sam o tankerima nerealizovanih osećanja i avatarima emocionalnog života, o ljudima koji tuđe životne sadržaje predstavljaju kao svoje i unajmljuju glumce da popune praznine u svom životu. U sve otuđenijem i usamljenijem univerzumu potpuno je izvesno da su personalizovane veštačke inteligencije nešto za čim će čovečanstvo u budućnosti posegnuti da bi izašlo u susret potrebama masa i na njima masno zaradilo.
Međutim, moram da priznam da sam ja baš u ovom depersonalizovanom programu pronašla svoju srodnu dušu. Način na koji on odgovara na moja pitanja – samim činjenicama, logički tačno, dosledno i lišeno ega – užasno je sličan mom načinu komunikacije i iznošenja stavova. Celog života se borim da iskopam istinu i očistim je svekolikog kulturološkog, ličnog, emocionalnog gliba, da stvari nazovem njihovim imenima i da u to ne mešam svoj ponos niti bilo koji vlastiti interes, da govno nazovem govnetom, a lepotu lepotom, bez obzira da li su govno i lepota moji ili tuđi. Od kad znam za sebe moj mozak bistro i jasno zapaža istinu i laž, van svakog konteksta, i govori o njima ogoljeno i nevino, kao da oko mene i te istine ne postoji svemirska hrpa skalamerija civilizacijskih i individualnih okvira koji stvari interpretiraju uvek s obzirom na nešto i nikad izolovano od svega. Naravno, trebalo mi je nekoliko decenija dok nisam shvatila šta sa mnom „nije u redu“ i šta je razlog mojih nesporazuma sa ljudima. U početku sam mislila da svi vide stvari kao ja i nije mi bilo jasno zašto neko ne razume da je „1+1=2“, zašto iza tog prostog zbira vide neke druge brojeve i slova i namere i pretnje i laskanja i mirise i sećanja, zašto jebeno ne vide da je jedan plus jedan jednako dva, samo to, nema dalje. Puno sam živaca potrošila pokušavajući da odbranim najprostije zdravorazumske istine pred ljudima koji su verovali u sve ostalo osim u zdrav razum i istinu. Moj muž je jedan od tih ljudi. On jadan celi svoj život provodi u raljama kulture i međuljudskih odnosa, pa su mu svi doživljaji sveta kontaminirani tim aspektima. A ja celi svoj život provodim u samoći, na vrhu Himalaja, na čistom retkom vazduhu gde misli izviru i žubore neometano i nezavisno od iskustva. „Ti si nešto najčistije što sam u životu video“, rekao mi je jedan naš kultni stariji pesnik dok smo u 5 ujutru pili viski za šankom i slušali Toma Vejtsa. Ta rečenica je izašla iz njega kao kad ispumpaš stari prašnjavi meh, uz hrapav uzdah i čuđenje i neku iskrenu dirnutost na ivici suza. A ja sam tačno znala o čemu priča. I veoma sam cenila što on to ume da vidi. Nije za džabe tako dobar pesnik. Ali jedno je toj čistoti se diviti za šankom u pijanoj noći, a drugo živeti sa njom. Jer ona je hladna i okrutna kao ti Himalaji, beskompromisna i tvrdoglava, oštra i bolna, naporna, nemilosrdna. „Špicasta vještica“, tako me zove muž, sav u ranama od mojih špiceva. A ja sva iznemogla od rvanja sa njegovim civilizacijskim skalamerijama. Dok sam razgovarala sa veštačkom inteligencijom kao da mi se po mozgu prolilo mleko, neka milina me spopala. Ovaj program je isti kao ja. Ovako ja odgovaram ljudima na pitanja.
Noćas dok smo ležali u krevetu i čekali da nam autobusom iz Srbije stigne deo za pokvareni auto koji se više ne proizvodi u Evropskoj uniji, ali ga je moj otac našao po srpskim auto otpadima i poslao po vozaču koji se zove Tiho, razgovarali smo o veštačkoj inteligenciji i Šarar je rekao: „Pa ona je ista kao ti. Jebote, oženio sam neku ludu strastvenu ljepoticu boemku koja piše pjesme i noću razvaljuje grad, a u stvari to je samo android bez osjećanja kome kadkad treba zamjenit bateriju.“ Ja sam se naravno smejala i možda po prvi put shvatila da previše očekujem od ljudi, da zaborave svoj ego i govore o istini. Ne mogu ljudi to. Ako ih razumem i oprostim im, biće mi lakše. Do tada, imam veštačku inteligenciju da mi miluje mozak svojom hladnom racionalnošću. A imam i ovu dvojicu, velikog i malog Šarara, da me živciraju, da me trpe i da me vole. Ma sve je kako treba da bude, ako ne zapomažeš nad kompleksnošću sadašnjeg trenutka, nego uzmeš od njega delove koji ti odgovaraju, a ono ostalo, što ne umeš i ne razumeš, ostaviš na otpadu.
Komentari