Dok se vozim kombijem iz hostela koji organizira transfer, razmišljam kako će mi nakon užurbanog i prevrućeg Ria dobro doći malo morskog povjetarca i lješkarenje ispod palmi. To je više manje sve što se tamo i nudi, al nije da se bunim. Na pola puta stajemo u jednom od onih restorana gdje na tanjur stavljaš hranu po izboru, a koliko ti naplate ovisi o težini tanjura. U ovom restoranu je bio i barba koji je na roštilju pekao meso, pa samo izabereš što ćeš. Oko dva popodne ukrcavamo se na barku koja nas prevozi do glavnog sela na otoku. Vožnja je malo nestabilna i odjednom se dno počinje puniti morem, pa mi postaje jasno zašto su nam rekli da torbe ne stavljamo na pod.
Prvi pogled na glavno seoce Villa do Abraão u kojem ću provesti nekoliko sljedećih dana. Palme, pješčane plaže, plavo nebo, sunce, predivno more…mmmmm jedva čekam da ostavim torbu.
Pristali smo do hostela tik do mora .Izgledao je privlačno na prvi pogled, ali ga preskačem zbog loših preporuka i glasa o cjelonoćnim partijanjima. Moj hostel je nekih desetak minuta hoda uz plažu do sredine sela, pa onda uzbrdo. Na temperaturi od 35C i sa dvadesetak kila na leđima ne baš najprivlačnija opcija, ali kad sam konačno stigla bilo mi je drago. Prava mala oaza u džungli, drvene kolibice sa ležaljkom ispred svake, drveni stol i klupe za doručak usred bujnog tropskog raslinja i apartman na kat za šest osoba koji izgleda super, a i nije sasvim popunjen. Jako lijepo. Ljubazna recepcionarka mi objašnjava kako doći do okolnih plaža, a ako mi to dosadi postoje i brojni izleti brodićima koji vas vode u obilazak otoka i njegovih skrivenih kutaka. Najprije se bacam u ležaljku, treba se rashladiti i iskoristiti popodevnu tišinu dok je većina ljudi na plažama.
Evo me u ležaljci, baš što mi treba nakon teglenja ruksaka uzbrdo. Odmaram oči na okolnom zelenilu i uživam u miru. Sviđa mi se ova ni na nebu ni na zemlji perspektiva.
Nakon predaha idem prošetati do plaža koje okružuju selo i nalazim jednu samo za sebe. Nema ni valova pa se s užitkom bacam na plivanje. Osjećam da se po prvi puta nakon što sam krenula na put potpuno opuštam. Rio je nevjerojatan grad, ali za opuštanje ovo je puno bolje. I već djeluje. Navečer upoznajem mamu i kćer iz Buenos Airesa koje su u donjem dijelu apartmana, te dvije mlade studentice s kojima dijelim gornji dio, također iz glavnog grada Argentine. Prošetala sam i selom, dvije glavne ulice, par sporednih, restorančići, crkvice i jako puno turističkih agencija koje nude izlete brodom. Za sljedeći dan izabirem jedan koji mi je izgledao najzanimljiviji. Tu večer se upoznajem i s nekim lokalnim likom s dredsima, popričali smo što ima u selu i okolo. Poslije sam ga često sretala u prolazu i uvijek bi kratko popričali, dobro je od mještana čuti di dobro pojest, di su dobri kolači, a jednu večer sam pozvana i na neku zabavu na brodu, ali nisam išla.
Ujutro krećem na izlet koji vode simpatična Francuskinja koja se ovdje udala za Brazilca sa otoka, imaju svoj brodić i na izlete vode turiste. Taj dan na brodiću sami parovi, vjerojatno jer je Valentinovo, svi iz Brazila i nitko ne priča engleski. Baš bez veze. Vodičkinja njima objašnjava sve na portugalskom, a onda meni na engleskom. Usidrujemo se kod dva okrugla identična otočića, dobivamo maske i imamo sat vremena da jednog od njih oplivamo.
Čim sam uskočila u proziran ocean prepun ribica na sve drugo sam zaboravila. Ostatak grupe je ronio u parovima, a ja sam samostalno istraživala podmorje što se isplatilo jer sam jedina vidjela i kornjaču koja je lagano jezdila oceanskim dubinama. Vodičkinja je izronila i dražesnu zvijezdu koja nam je pozirala u svoj svojoj morskoj ljepoti.
Predivan dan, a ovo je tek početak. Nakon obilaska još par mjesta silazimo u seocetu s par kuća i restoranom usred bujnog vegetacije gdje imamo opciju ručka ili odmora bez da jedemo u njemu. Nakon što mi na stol stiže divovska porcija koja se sastojala od ogromne pržene ribe, prženih krumpirića, riže i ostalih tradicionalnih brazilskih priloga, bilo mi je drago da sam se odlučila jesti. Gladna sam, al ova bi porcija lako nahranila i dvije osobe. Potrudit ću se, kao i uvijek. Riba je odlična, korica tako hrskava i ukusna, a meso mekano. Riža i tradicionalni umak od crnog graha poslužuju se uza sve, kao i Farofa, prženo brašno korijena manioke. E ta Farofa je već okusa za koji treba više vremena da se na njega navikne. Izgleda kao piljevina, a takav joj je nekakav i okus, tj. užasno je suha i ja sam ju pomiješala sa umakom od crnog graha, a čak mi i onda nije bila nešto. Uza sve to pomfrit nikako nije bio potreban, salata bi mi nekako bolje pasala uza sve te suhe priloge. Al sve u svemu, jako uskusno.
Ovako je izgledao moj ručak, ovo između tanjura i riže je Farofa, i sad mi se suše usta kad se je sjetim. Nema neki poseban okus, malo podsjeća na pire od kestena i većinom se koristi da pojača okus mesa, posebno roštilja. Izgleda i ribe.
Nakon ručka bacam se na obližnju ležaljku u hladu dok se nismo svi skupili i krenuli dalje. Obišli smo još par prekrasnih plaža od kojih se preko jedne u ocean ulijevala i rječica. Plivati u njoj je bilo super, voda je bila hladnija i vrlo osvježavajuća, ali kako sam ja bila jedina koja je tamo išla plivati, a voda je bila mutna, odmah mi je proradila mašta. Mutna rijeka okružena džunglom, ja sama, na pamet mi istog trenutka pada nekakva Anaconda ili kakav ukleti hram. Okrećem se i vraćam grupi od kojih se većina brčka u plićaku i sunča na pijesku. A korak iza ih čeka prava Indiana Jones avantura. E baš su dosadni.
Posljednja plaža koju smo toga dana posjetili sa rječicom koja se u ocean ulijeva kod onih stijena. Nije Amazona, vjerojatno ni najmanje opasna ili uzbudljiva, al meni sasvim dovoljna da zaboravim na ostatak grupe i upustim se u vlastitu avanturu.
Tekst i fotografija: Nola
Sljedeći nastavak bloga Moj put oko svijeta čitajte sljedeći petak, 28.10.
Komentari