Hrvatska – Italija, Poljud, Split, 12. lipnja 2015. Nogometna utakmica u kojoj je sport pao u drugi, ako ne i treći ili četvrti plan, puno prije no što je glavni sudac zviždukom označio kraj. Obično u danima koji slijede nakon tekmi svih nekoliko milijuna domaćih izbornika gdje god može glasno komentira sastav momčadi i igru, ovoga puta to nije slučaj. Sada se govori samo o svastici, sramoti koja je brzinom svjetlosti obišla svijet.
Odmah u startu, odbacimo ideju kako se radi o nečijoj neslanoj šali, ovo je itekako unaprijed isplanirano i ciljano. Nekome nije bilo dovoljno sve ono s Joeom Šimunićem i “starim hrvatskim pozdravom” ili pak činjenica da se zbog rasističkih ispada kvazi-navijača i došlo do igranja pred praznim tribinama. Dok civiliziran svijet provodi kampanju “Ne rasizmu”, nekome je očito stalo izbaciti hrvatsku reprezentaciju iz daljnjih natjecanja.
Kažu neki, to je borba protiv domaće nogometne vrhuške. Možda, ali misliti da će čelnici HNS-a odstupiti ako se Hrvatsku izbaci iz natjecanja ili nastavi kažnjavati na bilo koji drugi način, može samo netko malouman. One koji crtaju svastike na terenu ili je formiraju tijelima na tribinama ili pak skandiraju “stare hrvatske pozdrave”, ionako se drugačije teško može nazvati. Najporemećenija stvar u cijeloj toj priči je to što se takvi drže domoljubima. Kao što su se domoljubima držali i oni koji su u Sisku prije 70-ak godina pod svastikom i velikim slovom U vodili konc logor namijenjen isključivo djeci, jedini takav u Europi.
Da li se ovo slučajno dogodilo baš u Splitu, gradu gdje su “navijači” svojedobno, nezadovoljni igrama lokalnog kluba, na ovom istom Poljudu igračima iskopali grobove? Gradu gdje se ispred gradske vijećnice, uoči izglasavanja višemilijunske pomoći Grada nogometnom klubu, okupi poveća skupina “navijača” oboružanih palicama. Gradu u čijem se centru ne tako davno podigao spomenik s imenom ustaškog zločinca, uz pozdravni govor navodnog socijaldemokratskog gradonačelnika, očito izgubljenog u prostoru i vremenu, koji za obljetnicu osnivanja postrojbe čiji je to spomenik, šalje prigodni vijenac. Obljetnica se slavi, nimalo slučajno, 10. travnja, na dan osnivanja kvislinške NDH.
Nećemo naravno sve svaliti na Split, ne bi bilo fer, jer povijesnom revizionizmu možemo zapravo svjedočiti svugdje. Već dobrih 20 godina gotovo svi redom guraju glavu u pijesak i prave se da ništa niti vide niti čuju, a kad se stvari otmu kontroli, onda se zgražaju, spašavaju vlastiti obraz i prebacuju lopticu na nekog drugog. Čelni čovjek domaćeg nogometa je sada šokiran; svojedobno je on šokirao druge naslikavanjem po određenim madridskim grobovima. Možemo to opravdati nepromišljenošću ili ostaviti drugačijoj procjeni, ali kako opravdati šutnju na sve svinjarije koje su se događale na i oko tribina sve ove godine? Simbole bliske onom nacrtanom na Poljudu ponosno nose ljudi pozvani kao gosti inauguracije najviših državnih dužnosnika. Koliko smo samo revizionizma mogli čuti iz usta ne samo nekih čudnih i mutnih tipova, nego i političara, književnika i novinara. Odnekud inspiracija za sve te kukaste križeve po fasadama mora doći.
Ministar unutarnjih poslova nije se baš najprimjerenijim rječnikom osvrnuo na situaciju na svom Facebooku, ali u jednome ima pravo: pitanje je kako bi naši mediji reagirali, da to nisu prvo napravili talijanski. Prečesto su ti isti domaći mediji, sada isto puni zgražanja, ranijih godina prešućivali incidente, govorili o veličanstvenoj atmosferi unatoč kojekakvim hukanjima i skandiranju, te se općenito vrlo blago osvrtali na huligansko ponašanje. Ponekad i mediji opravdavaju to ponašanje nekakvom “borbom protiv struktura”, a kad se interventnom policajcu pod vizir ubaci eksplozivna naprava i od njega de facto napravi invalida – zgražaju se.
Hoće li se sada javnost ozbiljnije zainteresirati za istraživanja prema kojima nam je mladost sve sklonija radikalnoj desnici i općenito ekstremnim stavovima? Možda da provjerimo je li možda problem negdje u obrazovnom sustavu (iako je kućni odgoj jednako bitan)? Ma, naravno da nećemo… Kada država odluči uvesti reda u sport, ponovo će sportska udruženja cviliti kako se nema pravo mješati i žalit će se inozemnim institucijama, u drugim situacijama cvilit će kako država ne pomaže, huligani će nastaviti po svome (samo da ne počnu donosit plinske boce na stadione, uh), umjesto da vidimo kako to drugdje rješavaju, glavna tema i dalje će biti – lustracija.
I čisto da bude jasno, mene nije sram zbog kretena koji negdje crtaju svastike, mene je sram zbog države i društva koji su inertni i nesposobni uhvatit se rješavanja tog problema. Svojedobno su neki ljudi pomračenih umova naumili dignuti u zrak rodnu kuću Nikole Tesle. Srećom do toga nije došlo, a hoće li se pojaviti neki novi Tesla, koji će u sada aktualne mračne i prazne glave unijeti svjetlost, ostaje nam za vidjeti. Ili bolje reći, nadati se, jer to je kudikamo bitnije od toga hoćemo li biti izbačeni s nogometnog Eura ili ne.
B.Ž.
Komentari