Slušajući genijalnu pjesmu ”Summer sun” grupe Texas iz 1999. i vraćajući se unazad u svoje mlade dane, moram službeno potvrditi da sam se ove, 2011. okupao više puta nego svih zadnjih 10 godina otkad sam intenzivno ”na cesti” sa bandom. Juhuuuu! Kako, pitate se? Vrlo lako. Sam sebi sam naredio da svaki dan u 17.00 sati moram biti na plaži, a u 17.05 u moru. Naravno, u one dane kada nisam ”na cesti”. I vraški mi dobro ide. Prošli put sam vam otvorio srce i priznao da jednostavno nisam od vodenih sportova, pa koristim najbolje što mi moj divni rodni kraj pruža. Lijepe žene, lijepo more, da se kupam sve do zore, kako bi rekao jedan moj prijatelj, također kolumnist i glazbenik.
Nazovite me penzionerom, recite mi da sam bijel kao svježi sir, zovite me Dukat, Sirela ili kako god hoćete, ali meni je draže da sam ja čitav, i da se moji madeži ne bune. U pet popodne i dalje je toplo, ali nikako kao npr. u podne, kada samo lud čovjek može ležati na plaži. Kad bolje razmislim, nikad nisam shvaćao one dvopeke i prepečence koji cijeli dan kao gušteri mogu biti na stijeni. U najranijoj fazi svoga buntovništva birao sam hlad, briškulu, trešetu i bevandu. Ove godine samo sam ponosno priznao svoj penzionerski status. Dakle, po pravilima, kao što piše u ”knjižici”- lagano se ulazi u vodu, namače se svaki ud posebno, lijepo si đonidipovsko lice opljuskamo, i BUĆ u vodu. Po mogućnosti da ima oko 22-23 stupnja. Savršeno. Pri izlasku iz mora paziti da se ne poskliznemo jer nam je horoskopski znak ”Smotanac”.
Nastavljamo ”po knjižici”- Kod samog izlaska lijepo se istegnuti, leći se na ručnik sa motivom hipi pokreta ili pak likom Marylin Monroe i uživati u suncu koje ionako neće zaći još nekih 3 sata. ( još uvijek ne mogu prežaliti što mi je lani utekao zadnji primjerak ručnika sa motivom starog Fiata 500, u narodu znanog kao ”Topolino”. Nema veze, ljepše mi ležati na Merlinki ). Nadalje, kaže ”knjižica”- iz frižidera izvaditi bocu dobrog vina, a ako nam je prejako, napraviti mali koktel od vina i mineralne, i, iako je grijeh miješati dobro vino sa mineralnom, naše apolonski građeno tijelo to ni najmanje ne smatra grijehom. Ne. Dapače. Smatra to vrijednim grijeha! Tri gemišta ne mogu mi ništa! Naposljetku, staviti na lice ”naočale za plažu” i uživati. Kakve su to naočale za plažu? Vrlo jednostavne. Dolaze u svim oblicima i bojama, a u cijeloj priči bitna je samo cijena. Zašto? Jer redovito stanemo na njih ili nam ih bezobrazno popale bahati klinci dok smo pod tušem, pa je sve do 100 kn izdržljivo, a sve preko toga previše. Možete ih naći u svim prodavaonicama koje ne drže do sebe.
Nakon što ste stavili naočale za plažu, vrijeme je za nanošenje ulja ili kreme za sunčanje. Iako kažu da ”svaka ima svoj faktor”, ja najčešće biram onu koja mi prva dođe pod ruku jer nemam živaca čitati deklaraciju proizvoda. Vidio sam da reklamiraju neke kremice po kojima dobiješ bakrenu boju. Tko želi biti ”bakren” neka se okupa u Bakarskom zaljevu. Bakrena boja garantirana, ako ne čak i čisto crna! Imajte i vi ”iskoksan” ten. Garantiram da bi ovaj proizvod i brand ”budi crn kao koksara” u samo nekoliko godina uz dobar PR postao poznatiji od čuvene Bakarske vodice.
Nakon nanošenja faktora po vašem ukusu vrijeme je da smirite crve u guzici i legnete barem pet minuta i budete u miru. Skoro pa nemoguće! Baš tu do vas, tip je došao okupati svog ogromnog psa, iako je na ulazu na plažu velikim slovima napisano ”zabranjen ulaz psima” i na slici prekrižen ker. Nema veze. Pas je čas u vodi, čas vani, onda izađe, pa se istrese po meni, i još laje na druge ljude u moru, a sam sebe kuliram da i psa ( nije siroto blago krivo) i vlasnika skupa ne bacim u more. Vlasnik se smješka, a meni je za plakat, jer svog Giovannija ne vodim na more iz neke solidarnosti prema drugim ljudima, i nadam se da će se i on ovog ljeta okupati jednu večer kada ljudi već odu doma.
Odlazi pas, odlazi vlasnik, pokušavam se skulirati, ali ne ide, jer djeca sa svojim puškama na vodu polijevaju sve oko sebe, pa ni ja nisam pošteđen, i ode moj mir u klinac. Klinci su mi simpa i obožavam tu njihovu dječju razigranost koja mi često fali u životu, pa prihvaćam igru čime potpisujem potpunu kapitulaciju u borbi sa mirom. Nakon toga ponovno kupanac, a van me tjera mobitel koji bez prestanka zvoni, pa ga onako mokar i nadrkan bez razmišljanja gasim. Ponovno sve ispočetka, a onda dolazi frend i pita me ” a zar nisi ti planirao kupiti barku ove godine?”- ni sam ne znajući da ga čeka priča od najmanje pola sata dok mu objasnim zašto je na kraju nisam kupio.
Vas zanima? Ako još uvijek čitate, vjerojatno da. Dakle, osnovna zamisao je bila jako romantična. Barčica od niti 5 metara, bez kabine, čisto da ” odem nasred zaljeva daleko od svih u PM i gledam zvijezde, da nikog ne čujem i ne vidim”. Paf! ( od tu pa nadalje, prenosim vam doslovce tok svojih misli):
– ”Trebao bi i neku ceradicu imat da se ne spržim. Kad bolje razmislim, bolje bi bilo imati barku sa kabinom. Puno stvari mi stane unutra, i mogu dalje pičit s njom. Unutarnji ili vanjski motor? Pitat ću ja ove stare morske vukove. Dvotaktni ili četverotaktni? Onaj koji manje troši. Dakle, četverotaktni. Tako sam načuo nekidan kad su nešto pričali. Ček, ako imam tu vražju kabinu, to i košta neki klinac više. Nema veze. Neka košta, ali bar će bit super kad odemo s ekipom nekamo. Jednom se živi. Čekaj, kamo ću je vezat? Treba nekako sredit vez. Teško, ali nadam se da ću i to riješiti. Znam neke ljude.
– Tko će meni vaditi kišu iz te barke dok sam na svirkama? U jebote, pa da! Najviše sviram ljeti! Koliko ću ja vremena za to imati? Malo. Ma, nešto ću riješiti. Valjda će mi neki penzić koji je svaki dan dole izaći ususret, platit ću mu neku kinticu ili će mi to za par pivica napravit, kada već dođe svoju praznit…
– Hm… ja uopće ne znam s morem… dobro je mama vikala ” ti ne znaš ča je more, koliko puti je nono ki je celi život bil na more rekal da je komać preživel neveru?” Što ako se meni dogodi ta pizdarija? Moram kupiti nešto brzo, jebeno brzo, da odmah kidnem nazad.
– Pa da… ne da se meni samo đirati po zaljevu. Ja bi do Cresa. Koliko tamo lijepih netaknutih plaža ima…da, definitivno… moram kupiti GLISER!
– Hm… kakav gliser? Idem na Njuškalo. Opa, nije jeftino. Nema veze, ajde… Jednom se živi ( po tko zna koji put), nekako ću nategnut… ali čekaj! Ako već kupujem gliser da idem na Cres, bilo bi fora ako idem sa nekim komadom, da mogu tamo i prespavati! Koja je fora da se istu večer vraćamo doma? Ne dolazi u obzir. Barem dva spavaća mjesta! I zahod bi trebao imati…i firižider…hmmm… ma… Jednom se živi! ( zadnji put, majkemi) :)”
I tako dalje, i tako dalje… od par tisuća kuna, do nekoliko stotina tisuća kuna. Što sam kupio?
Luftmadrac.
Kuna?
43.
Zadovoljstvo?
Potpuno.
Jest da je trajao samo par dana i da se probušio, ali sada sam u potrazi za novim. Kao najelitniji šeik za nekoliko dana imat ću privatni otok sa svojom palmicom! Moj otok na napuhavanje sa palmicom još uvijek nije pronađen u svim trgovačkim centrima, ali zahvaljujući Fejsbuku i mojim dragim prijateljicama i prijateljima, mislim da ću ga ubrzo ipak posjedovati. Održavanje- nula kuna, investicija- cijena otoka i pumpe. Otkriti ću vam još da čeznem da mi dodatna oprema na tom otočiću bude i utor za čašu, i nitko sretniji od mene! Poput Delboya iz ”Mućki” napraviti ću si koktel, u njega zabosti mali milijun onih suncobrančića, montirati se sred vale ispod svoje palmice i zadovoljno pjevušiti, daleko od djece sa puškama, iritirajućeg rigntonea mobitela i vlasnika koji kupa svoju mrcinu od psa. Samo da me onaj drugi pas ne čopne za ”otočić”!
Živili vi meni!
Mauro
