Maurovizija

185

Primijetili ste da puno puta sa najvećom srećom pričam o svom djetinjstvu, danima koji su iza mene, a oduševljavam malim sitnicama koje život znače. Možda i zato što živimo u vremenu kada smo izgubili osjećaj za stvarne vrijednosti života i svi ganjamo neke svoje trofeje, i još dok ih ne osvojimo, znamo koji trofej je sljedeći. U pauzama od toga u rijetkim trenucima radimo ono u čemu stvarno uživamo. Nismo mi posve krivi, jer to nam je na neki način nametnuto, pa moramo pratiti brzi tempo življenja… često sam nadahnut najobičnijim događajem koji potom pretvaram u pjesmu ili priču, ponekad i kolumnu… a najljepše mi je kada u nekoj pjesmi ili priči drugog autora prepoznajem samog sebe. Zasigurno svatko od nas ima neke pjesme koje su mu obilježile život. Pjesma koja je sigurno obilježila moje najranije djetinjstvo je ”Prva ljubav”, pjesma banda Rani Mraz, u kojem je karijeru započeo Dorđe Balašević. Nerijetko mi je moj ćale svirao tu pjesmu na gitari dok me uspavljivao.

Pjesma počinje stihovima:

“Tad još nisam ništa znao
I još nisam verovao da na svetu tuge ima
Jedino mi je važno bilo da postenem levo krilo
Ili centarfor školskog tima”.

Da, stvarno, u školi mi je jedino važno bilo da zabijem gol sa svojom ljevicom, pošto je sa mnom od početka sve moralo biti naopako, pa tako nisam dešnjak kao većina normalnog svijeta, već sam muku mučio sa nalivperom u prvom osnovne, jer kako bih pisao, sve bih razmazao, pa me tadašnaj drugarica tjerala da pišem desnom. Naravno da nisam popustio, i lijeva je bila jedini mogući izbor ako želi da pišem. Do dana današnjeg.

Dok me tata uspavljivao pjesmama, nona se trudila da me nauči čitati i pisati puno prije nego što sam krenuo u školu, a mama je bila zadužena da kupuje stripove. Taj čarobni svijet stripa otkrio sam vrlo rano i doslovno sam ih ”gutao” jedan za drugim. Krenuvši sa Mikijevim Almanahom, Mikijevim zabavnikom, vrlo brzo sam upoznao i svijet Zagora, Bleka Stene i Alana Forda. Svi ti stripovi bili su pisani na pravoj ekavici, što meni i nije bilo strano, jer je moj materinji čakavski čista ekavica. Nedugo zatim započeo je rat, Mikijev Almanah više nije izlazio, a ja nisam mogao dokučiti zašto je to tako. Rekli su mi da je počeo rat, i da su to stripovi na srpskom jeziku, i mi sada ratujemo protiv njih. Tada sam po prvi puta čuo za podjelu između Hrvatske, Srbije, Slovenije i još uvijek mi to nije nekako sjedalo u glavu. Nastavio sam sa stripovima koje sam mogao nabaviti, i nerijetko ih čitao pod satom u zadnjoj klupi do prozora. Rat je trajao, ja sam sve više kužio što se događa i ako danas slušam onu pjesmu sa početka priče, onda to razdoblje definitivno spada u stihove

”tad je prošlo đačko vreme
Padeži i teoreme i stripovi ispod klupe…”

Tih godina jednostavno više nije postojalo ništa što sam mogao čitati na ekavici, i dugo nisam čuo za gradove poput Beograda, Novog Sada, Subotice koji su se nerijetko spominjali u ”pismima čitatelja”, na tv-u više nije bilo ”Boljeg života ” i ”Tesne kože” koji su nas nekada nasmijavali do suza. Trebale su proći godine i godine da se situacija smiri, da bi bilo tko uopće pustio glazbu ili film ” sa one strane”. U mojoj kući nikada nije bilo mjesta politici, i iako je tata jako puno vremena proveo na ratištu, doma se o tome nije pričalo, a odgajan sam tako da su ljudi jednostavno – ljudi, bilo koje boje kože ili nacionalnosti, i da se dijele na dobre i loše. Do dan-danas za mene je to jedina podjela, svidjelo se to nekome ili ne.

Naravno, u meni je godinama gorila želja da proputujem cijelom bivšom državom i svojim očima vidim sve ono što je nekad bilo ”naše”. Sudbina je htjela da sam svojim poslom upoznao cijelu Hrvatsku i Sloveniju, a na istok nisam nikada išao, osim jedne godine u Bosnu na skijanje. I nekidan primim poziv od prijatelja koji mi jednostavno, kao i uvijek kaže: stari, ajmo u Beograd.

Ja: kad?
On: u nedjelju.
Ja: ajmo.

U 15 sekundi dogovorili smo se da idemo i ostalo nas ne zanima. Ne mogu vam opisati uzbuđenje oko puta kada ću konačno vidjeti glavni grad države u kojoj sam rođen, kada ću napraviti stotine kilometara zemljama koje su se donedavno sve zvale jednim imenom. Sam put je nešto najljepše na svakom putovanju, jer uvijek ima nenadanih situacija kao npr. mijenjanje kuna u eure na hrvatsko-srspkoj granici po kursu koji oni tamo odrede, a sve zato da bi mogli dobiti dinare na mjenjačnici malo kasnije.

Ja nekako gradove i mjesta uvijek doživljavam kroz ljude i klopu više nego kroz samu arhitekturu, i zato ovom gradu dajem čistu peticu. Ljudi opušteni, izuzetno otvoreni i spremni izaći ususret u bilo kojem trenutku, klopa vrhunska na svakom koraku, a žene… majko mila, da sam više ostao mislim da bi se zaljubio. Stvarno ne znam, da li je to proljeće, onaj osjećaj da si u tuđem gradu gdje ne znaš nikoga pa je sve još bolje, ali žene su tako pune šarma, i tako dobro izgledaju da je to raj nebeski. Ni u jednom trenutku nismo doživjeli niti jednu neugodnu situaciju, dapače, kada smo rekli da dolazimo iz Opatije, još su više poludjeli i reakcija je bila – tamo je veoma lepo i sigurno se dobro živi. Kada smo rekli da je i kod nas faza preživljavanja i ”kako se tko snađe” nisu nam vjerovali.
Od većih gradova vidjeli smo još i Novi Sad u kojem se nažalost nismo mogli previše zadržati, a grad mi nekako posebno zrači i ”ima dušu”. Prekrasan krajolik i susretljiva ekipa. Najveće oduševljenje doživljavali smo kada smo vidjeli tabele nekih malih sela koja smo prije viđali u filmovima pa radosti nije bilo kraja kada smo ušli u Barandu, malo selo koje je popularizirala serija ”Vratiće se rode”.
Naravno da su nas na cesti oduševljavali stari stojadini i Skale 128, hrpa Yuga koji ,izgleda, imaju namjeru voziti još barem 20 godina, i kreativni i uvijek dosjetljivi Romi koji su Tomosovom APN-u maknuli prednji kotač, ispred ugradili prikolicu i tako se voze po gradu. Jednu skupinu ugledali smo u vozilu koje ne znam opisati, sa natpisom ”čistimo podrume”.
Vratio sam se doma pun dojmova, sretan da sam konačno vidio sva ona mjesta o kojima sam čitao, koje sam gledao na televiziji, i osjetio, barem na trenutak, ”puls” bivše države…
A pjesma sa početka? Kako se osjećam kada je danas slušam?
Poprilično dobro. I dalje uveseljavam dijete u sebi i živim svoje snove, evo, ovu kolumnu pišem vam na samo 3 metra od mora, a danas nastupam na riječkom stadionu sa svojim bandom. Sretan sam što živim svoje snove i zahvalan dragome Bogu što sam rođen baš ovdje gdje jesam, da radim ono što najviše volim, i da ponekad na samo par dana mogu skupiti krpe i otputovati kamo me cesta odvede. Poprilično dobro za klinca koji je sakrivao stripove ispod klupe, zar ne?

Naravno da u pjesmi i za ovaj trenutak postoji idealan stih:

”ja još kradem dane Bogu,
Ja još umem, ja još mogu,
Da sam sebi stvorim neki mir.
Još sam sretan što postojim,
Pišem pesme, zvezde brojim,
Još sam onaj isti vetropir.”

Od srca svima želim da pronađu svoj mir, svoj kutak za sreću i svoju pjesmu koja će opisivati njihov život ili neke njima drage trenutke. A sve vas čitatelje pozivam danas, na veliki humanitarni koncert koji ćemo održati na riječkom stadionu. Vidimo se!

Živjeli vi meni! Mauro

Komentari