Maurovizija

1005

U zadnje vrijeme često se uhvatim kako izgovaram rečenicu: ”da sam ja na mjestu svojih roditelja tukao bih samog sebe u pubertetu barem jednom dnevno”. Da, stvarno mislim tako. Ma ne samo u pubertetu, i inače bih se malo ”nalupao”. Ono što su ti ljudi proživjeli sa mnom ne znam kojim jedinicama bi trebalo izmjeriti.

Zašto ovo izgovaram? Jer vidim da su današnji klinci nepodnošljivi. Kad samo vidiš koliko je to razmaženo, stvarno se složiš sa onom da je batina ”izašla iz raja”. Imam nekoliko prijatljica koje rade u osnovnim i srednjim školama i doslovce ih je strah ići na nastavu koliko je ta mala gamad zaštićena. Da, ako ih danas roditelj krivo pogleda ili im ne da što žele, ti prefrigani slinavci će nazvati plavi telefon, izmisliti neku priču, a roditelji će maltene biti javno pljuvani. Strašno. Itekako se dobro sjećam svoje osnove škole gdje nam je predavalo nekoliko ”old-school” profesora, pa bi neki od nas po cijeli sat stajali sa obje ruke ispred sebe držeći na njima dnevnik, a šamari su bili dio osnovnog repertoara. Tako je moj kolega Mandić jednom dobio šamarčinu jer je na satu tehničkog odgoja sam odlučio upaliti strojeve i odrezati odmah tu šper-ploču, jer ”tko će se natezat satima sa onom pilicom koja stalno puca”:) . Mene je u petom razredu Nikša, profesor povijesti ošamarao neočekivanim forhendom, onako odiza, jer sam se derao po hodniku da :” Nikša reda radi”, a on se odnekud stvorio i stisnuo mi zidarsku, a da se nisam nadao. Predivno.

Ako se malo dotaknemo ‘kućnih batina” moram priznati da me stvarno nisu puno puta nalupali. Pamtim da sam dvaput dobio ”prave ” batine, i danas to cijenim, iako je onda izgledalo kao kraj svijeta.

Za uvod, jedne ”light” batine, a onda krećemo na ”hard-core”.

Dakle, ljeto je, ja vozim svoju predivnu plavu BMX biciklu, očaran filmovima o BMX klincima i tom svemoćnom biciklu- i mislim da, naravno, kao i oni, i ja to tako mogu izvesti. Moja BMX imala je full opremu… prednje i zadnje svjetlo, odbojnike u boji karoserije, zvonce, falilo je samo centralno zaključavanje..

1. Stari na stablu trešnje, negdje pri vrhu, ubire plodove. Ja vozim ko divljak, na nogama neke šlapice, mislim, japanke… on odzgora : ”Mauro past ćeš”… ja : ” ma daj molim te…ja ??? ” pozvonim sa zvoncem i nastavim u svom ritmu…

Kako svemu lijepom dođe kraj, tako je došao i mom divljanju. Japanka je zapela o pedalu, ja sam se previše nagnuo, i…. OPET se čulo zvonce! Ali ovoga puta kako riba po podu. Izgrebao sam se ko prase. Nisam htio pustiti suzu. Iz ponosa. Stari je brže od najspretnije čimpanze skočio dolje sa drveta i ošamarao me. Tako da sam ipak zaplakao. S razlogom.

Ovo su bile ”light” batine, a sada krećemo:

Stari na telefonu…naravno, sredinom 80-ih to je još uvijek bio onaj fiksni, zeleni, gdje si okretao brojeve i birao. Stajao je u hodniku na jednom stoliću. Starog je zvao netko s posla, a ja sam se nekako uvukao ispod tog stolića. Dok je on pričao, konstantno sam ga maltretirao, davio, vukao za nogavicu. Stari jesamo polako gorio. Skužio sam da se tip sa kojim priča na telefon zove Srećko. Ja sam počeo vikati : ” SMEĆKO, SMEĆKO”…stari me drcnuo nogom da stanem… kako me je jedan stari barba baš naučio psovati, rekao sam tati : ”reci Smećku da ode u pizdu materinu”…. Stari je podivljao i mlatio me po guzici, nogama, kuda god je stigao, a ja sam ispod stolića bio nemoćan. Mogu misliti kako mu je bilo. Inače je totalno smiren tip. Ali ovaj put to nije bio.

Posljednja zgoda ( ovu najviše pamtim ) vezana je također uz biciklu. Bio sam negdje peti-šesti razred osnovne, jesen, početak puberteta. Cijeli dan smo bili na planinarenju. Kako je već oko 6 pao mrak, stari je gunđao da ne idem dole u ulicu sa biciklom. Ali ja sam rekao da ću se vratiti za pola sata. Za pola sata me zvao, ali ja sam rekao : ”još samo 5 min”… Kako smo se uvijek Bare i ja natjecali tko bolje vozi po zadnjem kotaču, tih pet minuta se produžilo na još sat vremena. Baš kada smo se ”cimali” preko ceste, (po zadnjem kotaču vozili raskrižjem), stari je došao do pola puta i dao znak : ”ajmo doma”… ruke je držao iza… ja sam pedalirao prema njemu ne sluteći što me čeka. A imao sam što vidjeti (osjetiti). Majstor je lijepo pripremio debelu šibu i mlatio me njome po nogama dok sam ja pedalirao. Trčao je za mnom brže od Ptice Trkačice. Pedalirao sam uzbrdo kao manijak, ali nije pomoglo. Stari je trčao ko’ lud, i bio je brži. Došao sam doma i bacio bicikl u konobu i zatvorio se u wc. Kada sam skinuo hlače, imao sam što vidjeti – tragovi šibe po nogama…onako plavi..modri…odvratno… sljedećih par dana morao sam se praviti bolestan na tjelesnom…

Mislim da je to zadnji put da sam baš dobio batine. Kasnije je tu i tamo pao kakav šamarčić za neprijavljene jedinice u školi isprovociran onim prokletim informacijama svakog prvog ponedjeljka u mjesecu, znajući unaprijed da ništa ne planiram za sljedeći vikend jer će mi sve zabraniti koliko im stvari nisam rekao. Uvijek mi je taktika bila- bolje da se šokira jednom u mjesec dana kako treba, nego svaki-drugi dan.

Suma-sumarum, mislim da ću svoje klince lupati po guzici, pa mogu zvati i crveni i žuti i plavi telefon. Ponekad se treba znati red. Današnja djeca su ga izgubila u potpunosti.
Za kraj, anegdota moje prijateljice koja radi u srednjoj prometnoj školi…

Pita klinca: ”ti voziš kamion. Nalaziš se na ovom raskrižju. Tko ima prednost?”
(prednost ima automobil koji mu dolazi s desne strane)
Klinac: ”Ja”
Ona: ”Zašto?”
Klinac: ” pa ja vozim kamion! Šta mi može?”

Na ovu sam se odvalio…
Do sljedećeg četvrtka, živjeli vi meni!

Mauro

Komentari