Nino je ubacio narezane jabuke u mikser, dolio malo mlijeka i zavrnuo onaj plastični njok kojim se palio stroj. Motor je zacvilio kao ranjeno štene i mikser je epileptično zadrhtao pod Ninovim prstima, šireći kuhinjom miris frapea od pregorjelih električnih instalacija. Nino se namrštio i isključio ga. Pokušao je ponovo; opet cviljenje i trokiranje motora, plus mu se učinilo da je ispod prekidača na trenutak opazio natruhu iskre. Taman se spremao potražiti garantni list, kad se od bež pločica u hodniku odbio zvuk zvona s ulaznih vrata.
“Evo, dolazim”, promrmljao je Nino sam za sebe, mantrajući osnove elektrotehnike i akcijske popuste u trgovini tehničkom robom. Ispod ulaznih vrata prodirao je svježi pramičak bure i uvlačio mu se pod nogavice. Ne zastajući da pogleda kroz špijunku, uhvatio je ključ i kvaku, te jednim odlučnim pokretom otvorio vrata.
Odmah je požalio.
Bilo ih je dvoje, kao što to obično biva. Oboje su mogli biti u ranim tridesetim, iako su na prvi pogled izgledali nešto starije – zbog odjeće koja je pobjegla iz neke second hand kolekcije upitnog dizajna i zbog recesije šminke na njenom licu. On je hrabro stajao, zračeći Nadahnućem iz svojih očiju boje Nebesa, a ona se pokušavala sakriti iza primjerka Kule stražare koju je grčevito držala pritisnutu o tanan struk.
“Dobar dan… mi smo Jehovini svjedoci, možda ste čuli, želimo Vam dati neke važne informacije”, rekao je muškarac, zanesenim glasom. Nino je razmišljao o prednostima imanja šarplaninca u dvorištu ili barem o dvije ogoljene žice spojene na zvono – ovo drugo vjerojatno kao posljedica prethodnog mantranja o elektrotehnici.
Tada je ona progovorila, dok su joj zglobovi prstiju poprimali boju bjelokosti koliko je snažno stiskala vlastitu propagandu, gotovo je gužvajući: “Molim Vas…” A onda je shvatila da govori upadljivo tiho pa je pročistila grlo i ponovila jedva nešto glasnije: “Molim Vas.”
Je li bilo do boje njezinog glasa? Kestenjastog uvojka kose koji je pobjegao iz stroge frizure i spustio se niz njen glatki obraz poput bršljana s Julijinog balkona u Veroni? Ili zbog načina na koji se ljuljala s jednog na drugo stopalo kao da je neka nestašna djevojčica zarobljena u tim ružnim cipelama? Nino nije znao zašto, ali otvorio je vrata širom i uveo ih u stan.
“Mi Vam želimo objaviti dobru vijest o Božjem kraljevstvu”, govorio je muškarac, nadograđujući misao mudrim citatima iz Biblije, ali Nino nije čuo ni svoga gosta, niti glas Gospodnji. Njegov Metatron nosio je dugu suknju boje kave i košulju zakopčanu sve do vrata, naizgled tako mekanog i točno ergonomski prilagođenog da preko njega pređe jagodicama prstiju i zapetlja ih u sjajnu i svilenu kosu na zatiljku. I obratila mu se tiho, svojim anđeoskim glasom:”Hvala.”
Oči su joj lutale od Ninovog lica prema podu, kao da traže Isusa u pukotinama između parketa, da bi se zatim vratile s blagoslovom cakleći se sjajnije nego što je bilo dozvoljeno.
Muški dio para govorio je o opasnostima praznovjerja, o tome kako križići i privjesci s likom Majke Božje koje ljudi nose oko vrata predstavljaju zabludu i lažne idole, kako se do sreće i do spoznaje može doći samo i isključivo kroz molitvu i meditaciju s Bogom, ali Nino je samo kimao glavom, ne posvećujući mu previše pažnje.
“Mogu li to vidjeti?”, upitao je mladu ženu, pružajući prema njoj ruku kao na plafonu Sikstinske kapele i pokazujući prema časopisu.
“Naravno.” Prsti su im se dotakli, dok je uzimao tiskovinu još toplu od njenog stiska. Zadržali su prste u tom dodiru trenutak duže nego što su morali, oboje su to znali.
“Vrlo zanimljivo…”, rekao je Nino vrteći stranice i šarene ilustracije, dok mu je u glavi šumio nabujali Jordan i valovi Crvenog mora. “Mogu li zadržati ovo?”
“Naravno”, rekao je muškarac.
“Ja bih Vam samo podvukla neke vrlo bitne dijelove”, dodala je žena. Tek je sad Nino primijetio koliko su slični… iste oči, slična kosa, crte lica… on joj je morao biti brat.
Vratio joj je Kulu stražaru, ponovo joj dodirujući prst. Ovog puta, osmjehnuo se. Osmjehnula se i ona, kratko. Zatim je izvukla kemijsku i počela označavati tekst.
Tada se začulo okretanje ključa i otvaranje vrata, a onda i ženski glas: “Boook, stigla sam…”
David Šnajder
Drugi dio Ljubavne priče broj 30 pročitajte u subotu, 18.9.
