Malita
“Ova neobična priča je o gospodinu Tekliču, apotekaru našeg gradića čije ime nije važno. Gospodin Teklič bio je suhonjavi čovjek sa okruglim cvikama. Crna zalizana kosa, smeđe oči boje pržene kave i nos tanak poput igle. Pomislite na komarca u ljudskom obličju i moći će te ga si jasnije predočiti u svojoj glavi. On je bio dosadan čovječuljak, ali sa interesantnim hobijem. Bio je potpuno zaluđen nadnaravnim bićima. Cijelo svoje slobodno vrijeme provodio bi po šumama i zabačenim gudurama i klisurama tražeći bilo koji i najmanji trag nekoj vili, patuljku, utvari ili gorskom duhu potpuno uvjeren da oni zaista postoje. Malo je reći da su mu se svi smijali u gradu i smatrali ga čudakom kojeg je bolje izbjegavati. Kao posljedica njegovog opsesivnog traženja jednog dana se našao pored zapuštenog bunara obraslog korovom i dračom. Mjesto je bilo ozloglašeno po svojim neobičnim pojavama što je posve odgovaralao starom g. Tekliču. Proučavao je svojim povećalom svaku zelenu travku, prevrtao svaki kamenčić na zemlji ne bi li što našao. Umoran i uznojen najednom mu se pričini da vidi leptira. Ne bi to bilo ništa čudno da leptir nije bio iskričave crvene boje koja je tukla u oči. Odmah ga je počeo slijediti osjećajući da je napokon nečemu važnome na tragu. Već se zamišljao da je slavan ka Deniken. Crveni leptir se na njegovo čudo spustio na staro zrcalo koje je ležalo skriveno u gustoj travi a potom iščeznuo u iskričavoj maglici. Podigao je zrcalo drhtavim kvrgastim prstima i pogledao ga da vidi kakvu tajnu skriva. No kada se pogledao u zrcalo nije vidio svoj odraz u njemu.
Čuda li čuda, češkao si je bradu zbunjen ovim događajem.
– Što to treba značiti? – pitao se i spremio zrcalo u đep. Odlučio je da će kasnije o tome mozgati jer je bio previše umoran da misli. Vrativši se kući pojeo je stari sendvič koji je našao u hladnjaku. Kada se najeo opet se sjetio zagonetnog zrcala. Lice mu se ozarilo sjetivši ga se. Zrcalo je očito bilo začarano. Veslio se otkriti njegovu tajnu i mislio je da će je brzo riješiti, ali ispostavilo se upravo suprotno. Pala je već i duboka noć, a nije se primakao ni milimetar bliže otkrivanju tajne. Zrcalo je i dalje zjapilo prazno i šutljivo.
Pošto je bio umoran g. Teklič odluči poći na spavanje, zrcalo je odložio na noćni ormarić pored sebe.
Te noći sanjao je čudan san. Pred njim su se rastvorila divovska dvokrilna vrata i iza njih ukazao mu se bajkoviti svijet pun neobičnih bića i vilenjaka. Znatiželjan kakav je, nije se bojao, već je hrabro prošao kroz vrata. Na livadi je ugledao djevojku lijepu poput anđela koja mu je privukla pogled svojim čudnim ponašanjem. Za razliku od drugih čudnovatih bića nije se smijala već je plakala. Krupne suze pretvarale su se u biserje pod njezinim nogama.
– Što je djevojko? – pitao je želeći joj pomoći.
– Moj dragi, noja ljubav, otišla je zauvijek.
Teklič je odmah shvatio. – Ali mislio sam da vilinska bića žive vječno.
– Da žive, ali moj Ljevak bio je smrtno biće poput tebe. Poklonila sam mu zrcalo da može ući u moj svijet. Sada je prošlo već 1000 godina kako tugujem za njim.
Djevojka se sada zagledala u g. Tekliča da je njemu postalo neugodno. Nikada nije privlačio pažnju žena posebno ne ovako lijepih.
– Vaše oči, podsećaju me na mog voljenoga, tople su i nježene – rekla je nakon nekog vremena.
Teklič se zarumenio. Ovo mu je bio prvi kompliment u životu. Djevojka ga je začarala svojim riječima.
– Dok te gledam osjećam se manje usamljenom, želiš li ostati s menom zauvijek? – upitala je.
Teklič se zagledao u njene plave kristalne oči koje su prestale plakati. – Da – odgovorio je iz srca. – Da. Ništa ga više na svijetu nije privlačilo otkako je stupio u prelijepi vilinski svijet, otkako je ostao zatočen u vilinom pogledu. Osjećao je da ne bi više nikada doživio sreću ako bi otišao odavde.
Djevojka se nasmijala po prvi put otkako ju je upoznao. Činilo mu se kao da je granulo sunce, kao da je stigao doma. – Kako se zoveš vilo? – upitao je.
– Zovem se Morana.
Idućeg jutra g. Teklič se više nije probudio. Nađen je kako vječno spava sa osmijehom na licu.
Zrcalo je bilo nestalo.”
Pri_mirjani
“Da li krenuti od početka ili od kraja? Početak je možda zanimljiv, ali ne mislite li da je kraj nekako.. bitniji? Ne smatrate li da priča čiji kraj nam je već poznat pruža novu dimenziju? Lišeni znatiželje koja nas goni naprijed, slobodni smo zastati i uživati u riječima koje obavijaju i uvlače u paralelni svijet, gdje se miješaju fikcija i zbilja, toliko se međusobno ispreplićući da ih je ponekad teško razlučiti.
Imate pravo, trebao bi to biti vrstan pripovjedač!
No dobro, uvjerili ste me, krenimo od početka.
Sve je počelo prije nekoliko godina. Ne mogu se točno sjetiti datuma, jer datume nikad nisam smatrala pretjerano zanimljivima. Na kraju krajeva, datum je samo broj, događaj je ono što dan čini značajnim. Događaj mu daje boju, tople tonove ljetnog zalaska sunca ili hladne oštre boje zimskog sumraka. I toplinu, ne zaboravimo toplinu. Onu mekanu toplinu koju osjećate pripijeni uz voljenu osobu, sa šalicom tople čokolade dok slušate pucketanje vatre i planirate idući dan ili mjesec, godinu, vječnost, dok vani toliko silovito zavija sjeverac, da se vučji zov ledi prije nego izađe iz njihovih izduženih grla. Ili hladnoću koja vam stegne utrobu toliko snažno da idući otkucaj srca ili udah u tom sažetom prostoru smatrate naprosto neizvedivim.
Da, ponekad je bolje da datum ostane samo datum, i dan samo broj. Ali, oprostite, opet žurim.
Dakle, bio je to dan koji je imao velikih potencijala da postane još jedan u bezličnoj masi proživljenih dana. Ustajanje, tuširanje, kava i obavezna cigareta (jedina koju si priuštim tokom dana, kao uspomenu na prošla vremena dok sam živjela brzo i bez previše obaziranja na zdravlje i posljedice koje bi takav život mogao imati). Za taj dan imala sam zakazano nekoliko sastanaka s poslovnim klijentima s kojima moja tvrtka uspješno surađuje već dugi niz godina, i jedan sastanak koji je ugovoren preko posrednika. Nešto u vezi tog zadnjeg sastanka nije bilo sasvim kako treba. Posrednik, gospodin Ljevak (koji je, usput budi rečeno, uistinu bio ljevak, činjenica koju sam smatrala simpatičnom), zatražio je da se s njegovim klijentom nađem svakako u suton, odredio je i mjesto: park, pokraj fontane. Dok je ugovarao sastanak, neprestano se nervozno osvrtao i sitnim očima pretraživao moj ured, kao da se izlaže ogromnom riziku što je uopće tamo. Do kraja tog neobičnog posjeta već sam i ja počela očekivati da iza sobne biljke iskoči plaćeni ubojica.
I eto ga, dan sastanka.
Što zbog urođene znatiželje (majka me upozoravala da će me jednom doći glave) što zbog dosadne tematike radnih sastanaka, jedva sam dočekala suton. Hitrim korakom otšetala sam do dogovorenog mjesta, usput provjeravajući svoj izgled u antiknom zrcalu izloženom na rasprodaji koja se tog dana odvijala u parku. Sunce se poigravalo svojim zrakama ocrtavajući na travi složeni mozaik šara i isprepletenih linija, kao nestašno dijete koje se uporno i dalje igra dok ga roditelji šalju na spavanje. Bila sam nervozna i uzbuđena, a dok su mi emocije divljale, racionalni dio mene je bezuspješno pokušavao preuzeti kontrolu, upozoravajući da se tajanstveni klijent možda neće ni pojaviti. A onda sam ga vidjela: sigurnog koraka približavao mi se, leđima okrenut suncu. Njegova lagana odjeća djelovala je gotovo prozirnom, a tlo kao da se svjesno približavalo njegovim stopalima. Bio je lijep kao anđeo, a sunce mu je davalo krila. Ne znam je li bio toga svjestan, i je li to možda razlog što je zahtjevao da se nađemo baš u suton. “Teklić”, kratko je rekao. Rukovali smo se. A zatim je rekao “Oprosti”. Nasmijala sam se, makar i danas ne znam zašto. Primio me ponovno za ruku i počeo svoju dugu priču, staru kao vrijeme i jednako nevjerojatnu. O zmajevima i dvorcima, o princezi i o začaranom zdencu, o ljubavi i osveti i prokletstvu koje je krenulo, prije mnogo mnogo godina. Priznajem, nisam mu vjerovala. Kako bih i mogla?! Zaustila sam da nešto kažem, vjerojatno šaljivi komentar o sedam brda, sedam dolina i sedam sela, ali me nešto u njegovim očima nagnalo da šutim i slušam.
I slušala sam.
Slušala sam o ljubavi tako velikoj i čistoj da je ispunila nebo zvijezdama sjajnijima od Sunca, i o nesporazumu, tragičnoj slučajnosti čije posljedice su ostale utkane u svaki dah nesretnih ljubavnika i odzvanjale sa svakim otkucajem moga srca. Slušala sam o razočaranju, neuzvraćenoj ljubavi i spoznala bol i mržnju tako snažnu da cijelo nebo zavije u tamu, gaseći sve zvijezde i ostavljajući pustoš. Slušala sam o prokletstvu izrečenom u jednom kratkom trenutku, i o silnim trenucima koji su slijedili, ponavljajući se u ciklusima, prenoseći ljubav, sreću, nadu, bol i mržnju kroz vrijeme, pretvarajući ljude u usputne žrtve upletene u priču, muhe u paukovoj mreži, bez snage za zadnji trzaj i bez mogućnosti spasa. Slušala sam dok su mi se oči širile u čudu, a srce je prijetilo da će se raspući od sreće, a zatim od tuge. Kapljice iz fontane igrale su se sa suncem, i sunce s njima, skrivajući i ponovno pronalazeći svoj odraz u svakoj od tisuću kapi, a ja sam slušala jednu od najljepših ljubavnih priča ikada ispričanu, toliko lijepu da je i sunce pristalo otići na spavanje, a vrijeme je stalo.
A onda se oprostio. Okrenuo se i nestao, a vjetar je podigao s travnatog poda jesensko lišće. Osjećala sam kao da sjedim na tom mjestu godinama, što možda i nije daleko od istine. I onda mi je postalo jasno. Shvatila sam čemu isprika i čemu osmijeh kojim kao da se ispričavao još jednom. Jer priča koju je ispričao postala je moja priča, ljubav koju je opisao postala je moja ljubav, a prokletstvo koje je proklinjao sada je bilo moje prokletstvo. Ponovno sam se nasmijala, ali osmijeh je bio slaba utjeha.
I sada dolazimo do kraja, koji je ujedno početak. Danas mi je gospodin Ljevak ugovorio sastanak s mladim zaposlenikom novootvorene tvrtke. Nadam se da nije opet bio onako nervozan, da se mladić ne uplaši. Koračam prema fontani, a vjetar mi mrsi kosu i šapće ohrabrujuće riječi. Sunce mi grije leđa, a ja skupljam hrabrost i snagu da još jednom ispričam najljepšu ljubavnu priču ikad ispričanu, prije nego i ja nestanem s posljednjim zrakama sunca.”
Limo
“Jednom davno, prije mnogo mnogo godina, postojala je čudesna šuma. Neee, ne ona iz crtića, nego prava pravcata čudesna šuma. To je bilo mjesto koje su Starki i Džomba nazivali svojim domom. Iako teško da bi se mogli razlikovati više nego što su se razlikovali: Starki – nervozna, ljubomorna i živahna vjeverica, i Džomba – flegmatičan, trom i dobrodušan nosorog, zajedo su činili prilično skladnu cjelinu. Starki je vodio računa o svim bitnim stvarima o kojima je bilo potrebno voditi računa – primjerice da li je svaka dlaka njegovog sjajnog repa na svom mjestu i da li mu svijet posvećuje dovoljno pažnje, a Džomba se nije brinuo oko ničega, pa tako ni oko toga da jednom nosorogu vjerojatno nije mjesto u šumi. Jedino oko čega je Džomba brinuo je da je s njegovim prijateljem sve u redu, što je bila posljedica nedavnog nemilog događaja kada je bijesni pinč umalo ugrizao Starkija nakon što ga je ovaj ismijavao zbog veličine i gađao orasima.
Jednog dana nakon kiše Starki i Džomba su krenuli u uobičajenu šetnju. Dok se Starki služio lokvicama kao zrcalom i zadovoljno smješkao svom odrazu, Džomba je u obližnjem grmu pronašao žir. Žir je naoko bio toliko običan, da ga je Starki poželio odmah baciti, ali je ipak odlučio kako mu može poslužiti kao stol ili recimo stalak za novo zrcalo. U to vrijeme u šumi je vladao običaj da svaka stvar ima ime. Žir je tvrdio da on imena nema (iako su ga lijepo pitali), pa su ga odlučili nazvati Ljevak, u čast Starkijevog djeda.
Kako je vrijeme odmicalo, Ljevak je umjesto stola ili stalka za ogledalo postao dio družine, a Starki i Džomba toliko su se navikli da su zaboravili da je uopće postojao život bez njega.
Međutim, nakon nekoliko dana u šumi se pojavio novi gost. Bio je to čudan čovječuljak, izgledom je podsjećao na gljivu, velike glave i neproporcionalno malog tijela, što je dodatno naglašavao velikim okruglim klobukom. Predstavljao se kao Teklić, a tvrdio je da traži igubljeni žir. Starki je odmah izjavio da Tekliću ne treba vjerovati, ali Džomba je smatrao da mu treba pružiti priliku. Kao mjeru opreza, nisu spominjali Ljevka dok ne budu apsolutno sigurni u Teklićeve namjere. Pretvarali su se da zajedno traže žir, raspitujući se među ostalim stanovnicima šume. A onda je jedne noći Starki usnuo čudan san. Sanjao je da leti, a da je nebo umjesto oblaka puno prekrasnih žireva, velikih kao njegova glava. Mogao je izabrati koji god žir je želio, ali on je uporno tražio Ljevka. Ljevak je, pak, od njega bježao. Probudio se sav u čudu, ta zar nisu prijatelji?! Odjurio je do Ljevka u njegovo tajno skrovište, i iako je bilo mrko doba noći, probudio ga je zahtjevajući objašnjenje. Džomba je primijetio komešanje i odlučio slijediti prijatelja, za svaki slučaj ako se bijesni pinč nađe u blizini (priče kolaju da negdje u svom brlogu kuje osvetu i čeka pravi trenutak). Ono što je Ljevak ispričao šokiralo ih je i zabrinulo. Naime, neposredno prije nego što su ga pronašli, Ljevak je krenuo u potragu za Čudesnom Vilom čudesne šume. Čudesna Vila je jedina koja mu može pomoći, jer samo ona ispunjava tri želje (priče o zlatnoj ribici i duhovima iz svjetiljki su čista izmišljotina). Na spomen Teklića, čudnog gljivolikog čovječuljka, zadrhtao je od kape do nogu, ali nije htio reći zašto. Zamolio ih je da razloge zadrži da sebe, i da mu vjeruju. Obećali su svoju pomoć, i odmah u zoru idućeg dana krenuli su na daleki put, slijedeći legendu koju je Džombi ispričala majka dok je još bio maleni nosorog.
Nakon dugog i iscrpljujućeg puta, koji ih je vodio preko planina i jezera, i uključivao sakupljanje magičnog bilja, stigli su do velikog izdubljenog debla. Čudesna Vila već ih je očekivala. Njena kosa bila je zelena kao krošnje tek prolistalih stabala, a oči plave kao najčišće planinsko jezero. Boja i tekstura njene kože podsjećali su na deblo breze koje su uljepšali anđeli, a glas joj je bio smirujuć i nježan kao šaptaj vjetra. Pomoći će im, rekla je, ukoliko joj se svide njihove želje. Ljevak je započeo sa svojom pričom. Sve je započelo kada ju je ugledao na grani najvišeg drveta u gradu. Ne, ne Čudesnu Vilu. Ne, ne radi se niti o nekoj ptici. Radi se o kestenu. Zaljubio se. A ona, iako joj ime kaže da je pitoma, okružena je bodljama. Siroti Ljevak, sve da se i uspije nekako naći na njenoj grani, ne može joj se približiti zbog bodlji. Čudesna Vila se nasmiješila. “Ljubav je uvijek dobar razlog, reci svoje želje”. Prva želja bila je da Pitomi Kesten padne sa stabla. Druga želja bila je da, jednom kada je na zemlji i sigurna od nasrtljivih ptica, odbaci svoj bodljikavi ogrtač. I treća je da Teklić bude sretan. Jeste li zaboravili na Teklića? Ljevak nije. Teklić je njegov prijatelj, odnosno bio je njegov jedini prijatelj, prije nego se otputio u potragu za Čudesnom Vilom. Ljevak se bojao da Teklić neće razumjeti njegovu želju i zato je pobjegao. Posljedice toga bile su dva zabrinuta i nesretna prijatelja, jedan koji se nadao sresti drugoga, i drugi koji je od toga strepio, sada već i zbog grižnje savjesti jer je samo pobjegao bez pozdrava. U tom trenutku na čistinu je izašao Teklić, s osmijehom većim od njegove glave i klobuka zajedno. Zagrlio se s Ljevkom i obećao da će zajedno potražiti Pitomog Kestena. Starki i Džomba zaključili su da su im oduvijek falila dva prijatelja, i oduševljeno su im se priključili.
I bilo je onako kako je Čudesna Vila obećala.
Ne vjerujete?
Pogledajte malo pažljivije dok šećete šumom i vidjet ćete kesten, lišen njegovog bodljikavog oklopa, obraz uz obraz sa prijateljem žirom, čudesni u svojoj ljubavi i prijateljstvu. A ako potražite malo pažljivije, možda u blizini pronađete i njihove prijatelje: čovječuljka koji podsjeća na gljivu, vjevericu i nosoroga.”
Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali te Vas pozivamo da i ovaj tjedan sudjelujete u nagradnoj igri i osvojite nagrade Naklade Ljevak.
