Sljedeća dva dana provela sam u odmaranju u mjestašcu Agnes Water/ Town of 1770. Čudno ime, nisam nigdje prije vidjela da se neko mjesto naziva po brojci. To je godina kada je tamo sidro bacio Kapetan Cook. Inače su to dva mjesta koja su skoro povezana, a 1770 je zapravo više kao ulica i ne znam zašto se naziva Town. Koliko god čudno zvučalo ime, ja sam su tu zaustavila dva dana iz samo jednog razloga, a to je da probam surfati. Dok sam bila u Novom Zelandu, Eric mi je spomenuo da su satovi surfanja najjeftiniji upravo u Agnes Water-u, a surfanje sam svakako htjela probati. Agnes Water/ 1770 je ujedno i najsjevernija točka na istočnoj obali gdje je moguće surfati jer nakon toga počinje Veliki koraljni greben. Kako sam ja išla prema sjeveru, to mi je bila i posljednja šansa da se okušam u daskanju na valovima.
U 10 ujutro sam došla u školu surfanja, a kako sam bila jedina već sam pomislila da taj dan od surfanja neće biti ništa. Na sreću, nakon nekih dvadesetak minuta pojavila se još nekolicina zainteresiranih i nakon što smo ispunili formular i platili, uputili smo se s učiteljem surfanja prema plaži. Tamo nas je čekao kombi i u njemu daske, a instruktor nam je pokazao kako da u paru lakše nosimo dvije daske do plaže. Jedan pod svaku ruku uhvati prednji dio, a drugi zadnji dio dasaka i tako je, zbog ravnoteže, puno jednostavnije nego sam nositi jednu dasku. Dobili smo i surferske majice u crvenoj boji, i skoro da sam se osjećala kao Baywatch : ) Najprije smo na daskama na plaži vježbali ležanje, veslanje i dizanje na dasku i po tome vidjeli koja nam noga ide naprijed. Na kopnu je sve to bilo lako, no prave su muke nastupile u vodi. Nisam ni očekivala da će biti jednostavno, ali surfanje je stvarno teško.
Daske spremne za surfanje
Valovi su bili jako mali i savršeni za početničke pokušaje, ali nisu bili baš česti, pa smo dosta vremena provodili sjedeći na daski čekajući svoj savršeni val. Onda kad bi naišao trebalo je na vrijeme početi veslati rukama i uloviti ga, a najteži dio je bio dignuti se na noge i nakon toga se održati na dasci. Sve skupa nas je u grupi bilo negdje oko 6, imali smo dovoljno mjesta da se rasporedimo i da svi imamo priliku jednako puno puta uloviti val, jer kako nam je rekao instruktor, kad netko iza tebe ulovi val moraš mu se skloniti s puta. Instruktor bi svako toliko došao iza svakog od nas, upozorio nas da val dolazi, pogurao dasku odotraga da dobijemo bolji zalet i počeo vikati “Paddle, paddle” i onda “Get up”, pa tko uspije. Ja sam se cijelo vrijeme odlično zabavljala i jednom uspjela podići na dasku.
Skrivena močvara iza hostela.
Sutradan sam opet otišla na surfanje, s time da su oni koji su već bili, mogli odmah otići surfati, a taj dan je grupa bila jako velika. Tolika, da je na valovima bilo previše gužve i nedovoljno mjesta. Valovi su bili puno veći i jači i samim time bilo je puno teže surfati, a nakon prijašnjeg dana imala sam i blagu upalu mišića. Daska koju sam taj dan dobila bila je manja i puno nestabilnija, ali bilo je zabavno. Na kraju smo dobili potvrdu da smo bili u školi surfanja. Jednog dana ću to uokviriti i objesiti na zid kupaone zajedno sa svojim fotkama na dasci kao uspomenu na dane pokušaja surfanja u Australiji.
Popodne nakon prvog dana vidjela sam kako me sunce dobro opalilo dok sam surfala. Zaboravila sam se namazati, a sva sreća nisam izgorila nego još više potamnila i pojačala preplanuli ten. I to dosta. Sunce je u Australiji stvarno jako. To popodne skrilo se iza tamnih oblaka, a ja sam odlučila malo prošetati okolo hostela i spustiti se na plažu koja je navodno
Cvijet „Rajska ptica“
bila odmah ispod. Skrenula sam preko nekog drvenog mostića kroz grmlje prekriveno crvenim cvjetovima i odjednom se našla u nekakvoj močvari koju sam odlučila malo istražiti i prošetati drvenim stazama iznad vode. Staze su vodile iza kuća i ta je prašuma bila kao neki tajnoviti divlji vrt koji je probujao u stražnjim dvorištima drvenih kuća. U zelenim busenima rasli su tu i tamo predivni crveni i narančasti cvjetovi.
Nisam očekivala da ću na putu do plaže naići na ovakvu bujnu prašumu
Samo nekoliko desetaka metara od prašume dočekala me pješčana plaža koja se unedogled protezala u oba smjera. Bilo je dosta vjetrovito, a valovi su se uskomešano razbijali o žal. Krenula sam u šetnju i naletila na Lindu, curu koju sam upoznala u Byron Bay-u i s njom provela nekoliko dana u Noosi. Koja slučajnost! Bila je s nekom prijateljicom i zajedno smo nastavile šetnju. Pitala sam ju kako je prošlo surfanje u Noosi. „Bolje ne pitaj“, odgovorila je, „daska mi se razbila o čeljust i polomila zub koji sam na svu sreću uspjela spasiti.“ Sa surfanjem se nije za igrati. Sjetila sam se kako je i mene par puta daska u naletu jakih valova skoro klepila po glavi.
Odlazak iz Agnes Water-a dalje prema sjeveru
Tu večer u hostel je došla nekakva velika organizirana grupa kojoj su voditelji pripremili večeru, a kako mi se nije dalo kuhati taman mi je dobro došlo da za nekoliko dolara kupim ukusan obrok. Uspjela sam i uloviti daljinski i odgledati nekakav film, a sutradan navečer na polasku za Arlie Beach, opet sam srela Lindu koja se ukrcavala na isti autobus. Ispred mene je bila prva noćna vožnja u Australiji.
Tekst&foto: Nola
Sljedeći tekst pročitajte u petak 7.12.2012.
