Kazalište Planet Art od listopada do prosinca gostuje u HKD-u s četiri predstave. Radili ste režiju, ali i glumite u svim predstavama, radite PR i sav administrativni posao. Kako ste se snašli u svim ovim ulogama umjetnika i poduzetnika i koliko je to olakšavajuća ili otežavajuća okolnost?
Kada radite sve te poslove, to je dvosjekli mač. U jednu ruku je dobro zato što imate sve pod kontrolom i znate da je sve izvršeno, a u drugu ruku loše je jer zaista ima puno posla. Vremenski je zahtjevno sve to obaviti. Neovisnom kazalištu teško je zaposliti ljude za stalno, a razlog tome je i trenutna situacija u kulturi. U nekim segmentima uzimam ljude na ispomoć, ali oni dođu i odu jer nemaju sigurnu egzistenciju. Stoga, kada nisu veliki zahvati radije sve obavim sam.
O čemu govore i koja nam pitanja otvaraju predstave Ljubavna pisma, Posljednja Freudova seansa, Ritina škola i Tko je ovdje lud i što nas očekuje u HKD-u?
Prva predstava, „Ljubavna pisma” koja dolazi u 5. listopada u HKD, jedna je od najizvođenijih ljubavnih priča na svijetu. Otkad je premijerno izvedena u 1980.-im godinama, neprestano se izvodi. Gotovo nema jačih glumačkih imena koja se nisu okušala u toj priči. Ona nam postavlja nam više pitanja. Govori nam o ljubavi i idealnoj slici trajanja ljubavi, ali kroz pisma. Danas pišemo više nego ikada, iako su druge forme pisanja aktualne, poput SMS poruka i mailova. Pisanje je danas preuzelo cijelu komunikaciju, no koliko smo kroz pisanje autentični? Kada pišemo, možemo formirati idealnu sliku sebe jer uređujemo tekst, pišemo i brišemo. Na neki način radimo autocenzuru. U osobnom kontaktu uvijek smo autentični jer ne stignemo toliko brzo misliti da bi uspjeli kontrolirati što i kako reagiramo. Drugo pitanje koje nam ova predstava postavlja je sljedeće: što su najveće ljubavi i prestaju li one biti „velike„ kada ih konzumiramo, romantiziramo? Možda upravo u tome leži tajna velikih ljubavi. Pratimo priču otprije 50 godina, prekrasnu, punu humora i tužnih situacija, a gledatelje će sigurno podsjetiti na mnoge odnose, prvenstveno ljubavne, na velike ljubavi koje svatko ima i koje zauvijek ostaju u nama. To je predstava koja nas vraća sebi i preispituje na različite načine. Podsjeća nas na sve ono lijepo i krhko u odnosima što možemo doživjeti.
„Posljednja Freudova seansa“ je drama u kojoj glumi i Franjo Dijak. Ona je toliko napeta i intrigantna, neizvjesna, gotovo je možemo nazvati trilerom. Govori o zamišljenom susretu Freuda koji je bio ateist i C. S. Lewisa, pisca Kronika iz Narnija koji je bio preobraženi vjernik. Freud i Lewis susreću se na dan kada Velika Britanija objavljuje rat Njemačkoj. Počinje Drugi svjetski rat, a njih dvoje se zateknu pod uzbunom u raspravi o postojanju Boga. Vrlo intrigantna tema, rijetko obrađivana na sceni. Priča je to koja nas vodi u osobne živote Freuda i Lewisa, gdje vidimo ishodište njihovih vjerovanja i uvjerenja. Ona nam postavlja pitanje o suživotu dva različita svjetonazora. Predstava je izrazito humanistički oblikovana, ne donosi zaključak, ne afirmira nijedno stanje. Zanimljivo je da i vjernici i ateisti jednako vole ovu predstavu. Svi u predstavi pronalaze svoje argumente, a ono što ona nudi nadilazi sukob i na koncu prikazuje ljudsko povezivanje za koje vjerujem da je uvijek rješenje svih problema. Predstava je repertoaru već osam godina te je uvijek rasprodana u Zagrebu. Jednostavno izaziva pažnju. Za ovu predstavu dobili smo sedam nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Iskreno savjetujem onome tko voli dobru dramu, napetu kao triler, da je pogleda. Neće požaliti. Kada smo tek krenuli raditi ovu predstavu mislio sam da će je uglavnom gledati stariji ljudi, no u jednom trenutku gospođa na blagajni rekla je: „Marko, ne sjećam se kad je toliko mladih ljudi bilo na predstavi.“ Kad predstava postavlja dobro pitanje, ona zainteresira mlade. Mlade ne interesira isključivo zabava, kao što se to obično misli.
Treća predstava je „Ritina škola“, komedija. Predstava govori o frizerki koja želi promjenu u životu i pa upisuje tečaj književnosti. Rita je autentična, brza, britka djevojka koja ima vrlo jak doživljaj svijeta i svojih vrijednosti te iz te pozicije kreće u osvajanje znanja. Cijelo putovanje pratimo njezinu metamorfozu. Ona okreće naglavce vlastiti život, ali i život profesora koji joj predaje, a koji je do njezinog dolaska bio rigorozan, nije vjerovao ni u što. Ona u njegov život unosi nešto novo pa pratimo njihov odnos i preobrazbu, njihov doživljaj svjetske i domaće književnosti. Predstava nam postavlja pitanje što je znanje, čemu ono služi, što je obrazovanje i je li nam ono potrebno. Ritina škola inače je djelo britanskog autora Willyja Russella koje sam adaptirao, a uz svjetske, ubacio sam i hrvatske pisce što je nama čini još prepoznatljivijom. Predstava je na repertoaru već 10 godina, jako je puno nagrada dobila. Uz mene, u predstavi glumi Vanda Winter, a prije nje je glumila Nataša Janjić Medančić. Na Međunarodnom festivalu komedije „Mostarska liska“ Ritina škola osvojila je Grand Prix za najbolju komediju u regiji.
Četvrta predstava koja dolazi u HKD je „Tko je ovdje lud“. To je distopijska komedija, crna komedija, burleska u kojoj nas u šest povezanih priča prati dvoje glumaca koji izmjenjuju uloge pacijenata i liječnika. Jako zanimljiva, duhovita, neobična priča. Prepoznat ćemo u njoj dijagnozu današnjeg društva. Ona komunicira s našom stvarnošću. Predstavu igramo već 12 godina i ona je nedavno dobila čak tri nagrade: nagradu za najbolju predstavu po izboru publike, medija i ja sam dobio nagradu za najboljeg glumca. Onaj tko pogleda ovu predstavu zaista će se moći dobro zabaviti. Predstava postavlja pitanje što zapravo znači biti normalan. Gdje su granice? Možda su upravo štićenici, oni koji imaju dijagnozu, puno normalniji od svijeta koji ih okružuje.
Svaka od ove četiri predstave dobila je brojna priznanja. Koliko Vam znače nagrade i priznanja i koliko Vam je bitno da su predstave i izvan Hrvatske prepoznate?
Priznanja i nagrade znače zato što je to pokazatelj da vas je i struka i publika prepoznala. Da su prepoznali kvalitetu predstave. Priznanja i nagrade su uvijek dobra preporuka publici. Nešto je već ocijenjeno kao dobro pa publika zna da dolazi pogledati kvalitetnu predstavu. Nagrade dobivene izvan Hrvatske imaju posebnu težinu zato što dolazite u sredinu koja vas ne poznaje, gdje nema predznanja. Kada prvi puta dolazite na neki festival, nitko vas ne poznaje. Ne postoje konteksti. Nitko ne zna kakva je specifična težina kazališta koju imate kao umjetnici u vašoj sredini. Tamo ste potpuno i do kraja prepušteni dojmu onoga što se odigra na sceni. Međunarodna nagrada stoga donosi dodatnu težinu jer je dvostruka potvrda.
Koja Vam je bila najizazovnija uloga ili predstava od ovih četiri?
Svaka na svoj način. Uloge me uvijek vesele, ali najizazovnija bila je uloga u „Ritinoj školi“. U prvom planu je Rita, priča profesora postoji, ali kao redatelj najviše sam se posvetio Riti. Glumački sam je mijenjao, s njezinim likom iznova sam se bavio i otkrivao nove nijanse. Sama predstava nije na prvu jasna, atraktivna, toliko bogata sadržajem kao ostale.
Sa Slavicom Knežević režirali ste Ljubavna pisma i zajedno glumite u ovoj predstavi. Bili ste u braku, rastali se, a sada ponovo glumite zajedno. Je li vaša osobna prošlost utjecala na uloge i režiju u predstavama koje zajedno radite ili je scena u potpunosti odvojiva od stvarnih odnosa?
Mi smo uspjeli odvojiti scenu od našeg privatnog odnosa. Kada se dvoje ljudi rastane, to znači da je jednoj priči ili jednom segmentu priče došao kraj. S obzirom na da imamo „umjetničko dijete“ i da smo se u drugim dijelovima dobro slagali u smislu estetike i pogleda na kazalište, rekli smo: „U redu, ovo je gotovo, ali ‘ajmo vidjeti možemo li dalje surađivati.“ Pokazalo se da je upravo scena taj prostor koji nam omogućava da budemo kreativni i da na nju ne nosimo životne prtljage iz prošlosti. To se u našem slučaju pokazalo uspješnim.
Kazalište često promiče timski rad. Kako surađujete s kolegama glumcima da biste stvorili kohezivnu predstavu?
Jako lijepo. Glumce biram po kriteriju da su glumački izvrsni, ali i da imaju osobnu komponentu, da su zaljubljenici u svoj posao, predani, da ih gluma još uvijek zanima na pravi način. To onda znači i uspješnu predstavu. Sa svim kolegama s kojima radim dobro se slažem, a to se i osjeti na sceni. Zajedno i u veselju stvaramo predstave pa tu poštenu, uloženu energiju osjeti i publika. U kazalištu sve ovisi o tome koliko su ljudi kroz sam proces rada otvoreni jedni prema drugima. Oni mogu biti iskreni, otvoreni za prijedloge, a ako navedeno izostaje, onda će i rezultat biti upitan.
Što mislite da je posebno i jedinstveno u kazalištu u usporedbi s drugim oblicima umjetnosti?
Kazalište se događa sada i ovdje, u trenutku. Imate neposredan trenutak prepoznavanja. Taj doživljaj uživo nikad ništa neće uspjeti zamijeniti. Kada se pojavio film, televizija, video, internet, svi su pomislili da je kazalištu kraj. Nije. Kazalište je trenutak u kojem gledate ljude na sceni koji izvode predstavu, odvode vas u paralelnu stvarnost i to čine uvjerljivo. Možete osjetiti njihov dah, oni su ovdje i to je neopisiva čar koju ništa drugo neće moći zamijeniti. Usporedite samo utakmicu na stadionu i na malim ekranima. Ipak, kazalište ima još veću prednost jer je prostor nije toliko velik, a izvođači su vam puno bliže. Možete ih osjetiti.
Kazalište Planet Art egzistira već više od 18 godina. Na što ste najponosniji i na koji način je Kazalište Planet Art obogatilo kulturu i umjetnost na ovim prostorima?
Kazalište Planet Art je osnovano 2001. godine, a prva premijera bila je 2005. godine. Najponosniji sam što smo suradnici i ja uspjeli napraviti dramsko kazalište koje je publici zanimljivo. Gotovo svaka predstava doživjela je 100 i više izvedbi, a uvijek je riječ o dramskim predstavama. Kada kažete dramska predstava, onda svi pobjegnu jer dramu poistovjećuju s nečime dosadnim, konceptualnim, nezanimljivim. Prava drama ima i tempo, ritam, humor. Život uvijek u sebi sadrži humor. Jednostavno se bavi ozbiljnim temama, na ozbiljan, filozofski način. Uspjeli smo dramske teme, ozbiljne teme koje postavljaju ozbiljna pitanja u društvu, učiniti atraktivnima, privlačnima i potrebnima. To je najveći uspjeh, ali i najveći doprinos u području kulture. Nikad nismo išli za time da kazalište bude isključivo samo zabava. Ono jest zabavno. Sve predstave su zabavne. Čak i Freud ima puno humora. Predstave su to koje vas od početka uvuku u događanje na sceni i ne puštaju vas do samog kraja. Uspjeli smo popularizirati dramu u najboljem smislu, a to nam i brojke pokazuju. Uspio sam i sebi dokazati da dobro i kvalitetno, zapitano dramsko kazalište može biti zanimljivo i potrebno široj publici.
Na koji način se neovisno kazalište od osnutka Planet Arta do danas mijenjalo i kakva je njihova budućnost? U pandemiji je bila osobito kritična situacija, je li danas nešto bolje?
Nažalost, u odnosu na vrijeme kada sam kretao, dakle prije desetak godina, sama percepcija neovisnog kazališta i njegova funkcija, promijenila se. Danas manje-više svi sadržaji pretendiraju lakoći, zabavi. Neovisna kazališta sve više nude zabavu, a sve manje višedimenzionalni sadržaj. Nešto ćemo pripisati dobu kojem živimo, međutim, nije to u potpunosti tako. Ima zemalja u kojima je dramsko kazalište jednako atraktivno i prisutno. Kod nas je nastupila banalizacija svih sadržaja. To možemo pripisati svemu: od politike preko obrazovanja nadalje, no došlo je do popularizacije zabavnih sadržaja. Kada pokušavate prodati predstavu često će vam reći: „Naša publika voli samo komediju.“ Vi ćete reći: „Pa i komedija je prisutna u dramskoj predstavi.“ A oni će reći: „Ne takvu komediju, već onu, znate, muž, žena, ljubavnica“. Dakle, komediju jeftinog sadržaja, plitku. Sve je više takvih predstava na tržištu jer je na taj način lakše dobiti publiku. To je problem koji se kao epidemija proširio. Kada god bismo došli u HKD, publike za kvalitetno dramsko kazalište bilo je. Međutim, često oni koji odlučuju o kulturi u malim ili velikim sredinama, gotovo kao da sami ne vjeruju u to. Kao da su izgubili svoju prosvjetiteljsku funkciju da zastupaju i pokušavaju razvijati umjetnost koja će biti zahtjevnija, filozofskija, zapitanija i koja će imati više dimenzija. Danas svjedočimo poplavi zabavnih sadržaja, no oni ne nude razinu koja je zadovoljavajuća umjetničkom i kulturnom smislu. Dogodila se banalizacija ponude, a u tom smislu plaši me budućnost. Dogodit će se to da će dramsko kazalište postati elitna umjetnost, ali ne elitistička, koju će konzumirati manji broj publike. Bojim se da više neće imati široki zamah kao što je dramsko kazalište ovdje imalo do prije nekoliko godina. Pandemija je sve ubrzala, ali i nekoliko godina prije pandemije svjedočili smo zabavi koja je prihvaćena kao zamjena za kazalište. To će sigurno imati posljedice. Drugi razlog je demografski. Posljednjih 10 godina iz Hrvatske je otišlo milijun ljudi, a među njima većinom se nalaze ljudi sa srednjom i visokom stručnom spremom, odnosno ljudi od 25 do 50 godina. To su upravo ljudi koji idu u kazalište, na koncerte i izložbe. Gubimo zahtjevniju građansku publiku i to se osjeti. Neki su gradovi u Hrvatskoj potpuno prestali uzimati predstave. Primjerice, Slavoniju je napustio velik broj mladih ljudi pa je taj dio kulturno umro. Jednostavno više nema ljudi. Pandemija je bila prekretnica kojoj se štošta pripisalo, ali mi se još uvijek u smislu povratka publike nismo oporavili. U europskim kazalištima taj je oporavak završio. To samo govori da trend manjeg interesa ima ishodište u drugim stvarima.
Često ste kritizirali odnos politike, društva, ali i obrazovanja prema kulturi i umjetnosti. Koja su rješenja za promjenu?
Aktivna kulturna politika i jasne, artikulirane strategije koje će centre za kulturu ponovo transformirati u mjesta s prosvjetiteljskom misijom, a ne misijom zarade i punjenja dvorana. U umjetnosti kriterij pune dvorane samo je jedan od kriterija. Pogotovo kada je u pitanju klasična glazba, dramske predstave… Tada polupuna ili prazna dvorana ne znači da nešto s tim programom ne valja. Naravno može značiti i to, ali u suštini znači da ne nešto nije u redu s promocijom određenih vrijednosti unutar sredine. Ako nikoga ne zanimaju kompleksnija pitanja u životu kakva donosi jedna dramska predstava, onda se moramo zapitati što se događa s obrazovanjem, ali i kulturnom politikom te sredine. Društvo koje zastupa pozitivne humanističke vrijednosti uvijek će biti otvoreno preispitivanju, raspravama, filozofskim pitanjima, socijalnim pitanjima. O takvim pitanjima će ljudi vrlo rado doći pogledati predstavu kako bi i sami dobili odgovore za određene pojave u društvu kojih su i sami dio. Umjetnost uvijek pruža mogućnost prenošenja teme u javni diskurs i rasprave o toj temi. Kazalište otvara komunikaciju, a ako u nekoj sredini izostaje, onda je to pitanje loših kulturnih politika. Dogodio se nesporazum u kojem se kultura doživljava kao dvorana koja se treba napuniti. I sam sam pokrenuo stand-up u Hrvatskoj i smatram da to jest kategorija koja je potrebna, ali ne može stand-up biti zamjena za kazalište. Vrlo rijetko stand-up dostiže razinu refleksije kakvu ima kazalište, uglavnom je to zabava. Kada stand-up zamijeni kazalište, to je prvi signal da nešto ne valja s vrijednosti, razumijevanjem funkcije i uloge kulture i umjetnosti. Nažalost, kultura se izgubila kao bitan pokretač društvenog i osobnog života. Ona je izgubila svoju funkciju i to kao društvo osjećamo, samo nismo svjesni. Kultura je vrijednost zajednice. Ona obuhvaća obrasce razmišljanja, suosjećanja, ponašanja i djelovanja neke zajednice. Mi smo izgubili te vrijednosti. Vrijednosti cijele zajednice nisu nam jasne pa nam nije jasna ni kultura.
Vaš otac Zvonimir također je bio glumac – Koliko je ova činjenica utjecala na odabir Vaše karijere?
Sigurno je ova činjenica utjecala. Kao šestogodišnjak pojeo sam nešto loše, a moji me roditelji iz mjere opreza nisu htjeli odvesti u vrtić. Otac me poveo sa sobom na probu u kazalište. Ta proba na koncu se pretvorila u izlet. Meni je u kazalištu bilo prelijepo. U potpunosti sam bio očaran kazališnom atmosferom. Obožavao sam i same predstave. S ocem sam išao gledati mnoštvo predstava. Velik utjecaj imala je činjenica da sam odrastao u kazališnoj obitelji, ali kasnije u životu počeo sam preispitivati sebe, otvarati druga područja. Istraživao sam bi li me nešto drugo zanimalo izvan tog miljea – psihologija, sociologija, filozofija. Na koncu sam se uvijek vraćao kazalištu. Shvatio sam da su i psihologija, sociologija i filozofija sadržane u kazalištu. Zato se i sve moje predstave bave društvenim pitanjima, uloge su psihološki profilirane, otvorena su filozofska pitanja. U kazalištu sam uvijek mogao sve ove komponente objediniti na jednom mjestu. Baviti se time i kroz to baviti se životom.
Što radite kad ne režirate i ne glumite?
Produciram i prevodim. Volio bih da sam u poziciji i mogućnosti da Planet Art ima dvoje stalno zaposlenih ljudi koji bi preuzeli dio poslova koje sada radim. Mislim da će se to i morati dogoditi u bliskoj budućnosti ili ću se u ovom obimu posla morati oprostiti od Planet Arta jer s godinama postaje sve više iscrpljujuće. Onda ću možda imati i više vremena za sebe. Volim otići u prirodu, volim hodati. S prijateljima hodam 10 do 15 kilometara i na taj način se družimo, popričamo o svemu, obogaćujemo se.
Koji su planovi za budućnost?
U pripremama smo za novu predstavu. Neću ništa otkrivati o njoj, neka to bude iznenađenje. Ona će izaći u siječnju, a riječ je o crnoj komediji, satiri, ali prisutni su i dramski elementi. Predstava će biti dobra refleksija našega društva.
Tekst: Lidija Balog
Komentari