Maja Krištafor: “Imamo ‘gledaj svoja posla’ kulturu gdje i kad susjed tuče ženu i ona vrišti, najčešće ćemo samo pojačati televiziju i okrenuti se svom poslu”

1215
Foto: Maja Krištafor

Maja Krištafor novinarka je i digitalna strateginja, a za sebe kaže kako je i aktivistkinja u nastajanju.

Studirala si biotehnologiju u Rijeci, no u jednom trenutku shvatila si da to nije ono čime se želiš baviti ostatak života. Kako je došlo do toga? Žališ li što si odustala tik pred završetak studija ili si zahvalna za nove prilike koje ti je život pružio nakon preuzimanja takvog rizika? Mnogi se dive tvojoj hrabrosti za takav pothvat…

Jednostavno, shvatila sam da to više nije za mene. Kada pogledam unazad, već s prvom godinom fakulteta znala sam da to nije ono čime ću se karijerno baviti, no trebalo je vremena da skupim hrabrosti, ali i shvatim što za mene jest. Iskreno, ne smatram to rizikom, već logičnim korakom u mom životu koji sam tada morala poduzeti. Nakon toga su mi se otvorila tolika vrata i prilike, tako da apsolutno nemam za čime žaliti.

U četiri godine boravka u Rijeci, postigla si i bila angažirana u jako puno toga. Koja je bila misao vodilja u svemu tome? Koji su to bili projekti, inicijative, udruge, poslovi…?

U jednom trenutku, rekla sam si da ću na sve prilike odgovarati potvrdno. Znala sam da studiji biotehnologije nije za mene, ali u isto vrijeme nisam znala što za mene onda jest. Tako da sam se odlučila okušati u svemu što mi je palo pod ruku i zaista jesam našla sebe.

Bilo je tu mnogo toga, ali neke dvije najvažnije stvari za mene sada su predsjedništvo Udrugom studenata biotehnologije i to što sam bila novinarka i radijska voditeljica na Radio Sovi.

Doživjela si i burnout sindrom bez da si prvotno uopće imala spoznaju o tome. Kako je tekao taj period tvog života? Što ti je burnout sindrom donio?

Burnout sam doživjela u 21. godini. Bio je posljedica toga što sam bila na ‘sto strana’ i imala malo vremena za posvetiti se osnovnim stvarima poput zdravog sna i jedenja obroka. Najveći ‘poziv u pomoć’ od strane mog tijela bio je kada sam mislila da sam doživjela srčani udar zbog snažne boli koja je prošla od srca kroz lijevu ruku i nakon koje je ona samo pala sa stola. I dalje nakon toga nisam stala, već nastavila kao da se nije ništa dogodilo. U pitanju je bila i usporenost i nedostatak emocija. Nekad mi je bilo teško ustati iz kreveta ili zaspati… Moje tijelo je vikalo da mu treba odmor. Kad sam mu ga dala, faza ustajanja i spavanja je brzo dovedena u red, a kroz manje od godinu dana počela sam ponovno osjećati emocije. Mislim da je takvo stanje uma jako toksično po nas same, gdje se i danas veliča ‘huste’ kultura u kojoj je poželjno malo spavati i puno raditi. Tu totalno ljudi izgube sebe, a na kraju nikakav uspjeh ili novac nije važan, koliko samo naše zdravlje – mentalno i fizičko.

Tek nakon skoro godinu dana shvatila sam da sam proživjela burnout tako što sam slučajno nešto o tome pročitala online. Taj period bio je prilično izazovan, ali najviše ga je obilježio potpuni izostanak emocija. Nakon burnouta ostale su mi i neke fizičke posljedice kao česte glavobolje, neurodermatitis, krvarenje desni.. ali radim na tome da i njih pomalo saniram.

Kontaktirala si i Psihološko savjetovalište Sveučilišnog savjetovališnog centra, no i odustala.

Nisam odustala, već sam u Savjetovalištu tada provela skoro 10 mjeseci, svaki tjedan bez iznimke na razgovorima s dragom psihologinjom Ines Jakovčić koja mi je uvelike pomogla da shvatim da ne moram biti ‘Maja sa sto ruku’ da nešto postignem, već mogu puno toga i sa svoje dvije ruke. I sad, skoro tri godine kasnije i dalje primjenjujem sve na čemu smo radile i uvelike mi koristi.

Je li suvremenom čovjeku danas previše toga nametnuto? Kako se uopće nositi s takvim situacijama, nositi teret suvremenosti, brzine, dinamike koju živimo danas? Je li teško posložiti prioritete?

Mislim da jest. Generalno, nameće se veliki teret uspjeha i materijalnog bogatstva. Promovira se jurenje i žurba za nečime, bez da zapravo uživamo u životu, da malo zastanemo, dišemo, vidimo gdje smo. S time se teško nositi ako želimo ‘pratiti trendove’ i osjećati da smo ‘dio mase’. Ali nije teško ako se ne obaziremo na ono što drugi pričaju/misle o nama, već fokus stavimo na sebe. Što je to što mi zapravo želimo. To se ne pitamo dovoljno često. Kad smo sami sebi na prvom mjestu, tad se lijevak obrće i onda možemo biti uspješni i biti zdravi. Bez pritiska. Ali to postepeno treba učiti, ne dolazi preko noći.

Više puta si istaknula da ne treba svaka prilika biti naša prilika. Što si pod time mislila?

Nije sve što vam dođe na stol vaše jelo. Može izgledati privlačno i ukusno, ali je dugoročno loše za vaš kolesterol.

Kad smo na početku svoje karijere, često uzimamo sve prilike koje se nude – svaki angažman, svaki intervju, svakog klijenta… I da, nažalost, na početku karijere često tako moraš, dok sam sebi ne udariš dobre temelje. No onog trenutka kad napreduješ u onome u čemu misliš da trebaš, možeš odbijati ono što ti se ne čini okej. Možeš odbiti neki projekt iako bi ti primjerice donio super lovu i vidljivost. Ako je cijena za to da nećeš normalno spavati, jesti i provoditi vrijeme s najbližima sljedeća tri mjeseca, onda ti ne treba takav projekt. Bitno je da si svatko od nas postavi prioritete, prema onome što nam je važno i prema tome slaže je li sad pravo vrijeme za nešto ili nije. Obično svoje zdravlje i dobrobit stavljamo na zadnje mjesto, što je mene dovelo do burnouta i kasnijih fizičkih posljedica. Jednom kada osjetiš kako je to skoro izgubiti sebe, sav posao i karijeru gradiš prema tome da si sebi prva. Kako sam nedavno čula od jedne sjajne žene – Posao ti neće doći u bolnicu. Čuvaj se, jer jedino si što imaš.

Što bi savjetovala onima koji se iz mnogo različitih načina boje napraviti promjenu na kakvu si se ti odvažila? Svi grabimo sve mogućnosti koje nam se pružaju i bojimo se da nam koja ne promakne, da ne postanemo neuspješni…

Strah je iluzija i sigurnost ne postoji. Doslovno, ništa nije sigurno. Sutra možda ne svane, preko noći izgubimo posao, preko noći se i razbolimo, udari nas automobil… Zaboravljamo da smo bića od krvi i mesa koja imaju samo ovaj jedan život. Nije nas bilo prije našeg rođenja i neće nas biti nakon naše smrti. Zaboravljamo da smo prolazni, da je sve što imamo samo sada i da trebamo svoj život živjeti u svome punom kapacitetu. Najgore će nam se i tako dogoditi – umrijet ćemo. Sve naspram toga je toliko obično. Napravi taj poziv, daj otkaz na tom poslu, spakiraj te kofere… Napravi ono za čime žudiš. I garantiram ti, kad izađeš iz te zone komfora, iz tog ‘sigurnog’ balončića život postaje uvijek toliko ljepši i nagradi te za tvoju hrabrost.

maja krištafor
Foto: Maja Krištafor

Za sebe kažeš da si „aktivistkinja u nastajanju“. Putem društvenih mreža često progovaraš o aktualnim društvenim pitanjima – od prava žena, pobačaja, LGBTIQ+ populacije do nasilja, pitanja sloboda i jednakosti, važnosti brige za mentalno zdravlje… Kada si shvatila da imaš taj nerv i želju da naše društvo postane bolje, da se progovara o spomenutim problemima i aktivno traži rješenje za njih?

U aktivističkim vodama sam oko 10 godina – u većem ili manjem omjeru. Od kada znam za sebe željela sam pravdu i jednakost za sve. Trebalo mi je dugo vremena da se pomirim da to nije moguće, ali je moguće da djelujem u skladu s onim koliko mogu i znam. Da se borim za ono za što mislim da je ispravno i da pomognem kome mogu. I to je za mene aktivizam. Da svatko od nas u skladu s onim koliko može radi male promjene – od kupnje peciva beskućniku do izlaska na prosvjede. S dovoljno malih koraka, pomak je velik.

Zašto smo često nijemi promatrači, a žrtve zbog nedostatka hrabrosti, bojazni šute?

Nijemi promatrači smo jer mislimo da nije naše mjesto da se petljamo u tuđe. Imamo ‘gledaj svoja posla’ kulturu gdje i kad susjed tuče ženu i ona vrišti, najčešće ćemo samo pojačati televiziju i okrenuti se svom poslu. I to je ono najtužnije, da često biramo okrenuti glavu od problema jer ‘nam je dosta i naših’. U svojoj kratkoj novinarskoj karijeri vidjela sam i previše slučajeva gdje se nitko nije petljao sve dok muž nije ubio ženu, najčešće kasnije i sebe. I to se mora promijeniti.

A to je često i razlog zašto žrtve šute. Jer nasilnik gotovo nikada ne bude osuđen. Ako ga se i osudi, kazne su mizerne. Jer policija slučaj ne shvati dovoljno ozbiljno. Jer osuđuju nju zato što nije otišla. Jer je nosila prekratku suknju. Jer je žrtva uvijek kriva iako ništa krivo nije napravila. Lakše je šutjeti, jer kad žrtva progovori, doživljava drugo, javno nasilje za koje često nema snage. I svi mi, cijelo naše društvo, krivi smo za to.

Jedna torba u duginim bojama potaknula je mnoge da podijele svoja homofobna iskustva na vašim društvenim mrežama. Ima li ih u posljednje vrijeme više ili su jednostavno nažalost vidljivija takva iskustva? Zašto današnje društvo često nema potrebe za razumijevanjem, uvažavanjem i osnaživanjem drugačijih od sebe?

Homofobičnog nasilja u Hrvatskoj je nažalost bilo uvijek. LGBTIQ+ osobe svakodnevno doživljavaju nasilje – psihološko, fizičko, dobacivanje, uvrede, prijetnje,.. Samo ih zbog osude javnosti često biraju ne iznositi javno, već je lakše šutjeti. Što je tužno na toliko razina.

Drugo pitanje je sociološko za koje nisam adekvatna odgovoriti, ali da je generalno nasilje i netrpeljivost porasla zbog pandemije Covida-19, to govore i mnoga istraživanja (svjetska i Hrvatska). Ljudi su nažalost toliko frustrirani naizgled bezizlaznom situacijom da to ‘izbacuju’ na druge ljude – bilo svoje bližnje, bilo hejt komentarima, bilo fizičkim nasiljem s bilo kim tko im iz nekog razloga smeta.

U nešto manje od 24 sata na Instagramu ti se javilo više od 250 ljudi sa svojim iskustvima. S malim vremenskim odmakom, kako se osjećaš nakon toga? Jesi li zaprepaštena brojem takvih iskustava ili ponosna što možeš biti dijelom jedne velike priče koja ima za cilj senzibilizirati društvo za takve stvari, reagirati na ono loše?

Osjećam da moramo educirati. Edukacija i osvještavanje je najbolji način za suzbiti nasilje. Drugog načina nema.

Nedavno si se susrela i sa cyberbullyingom te saznala tko stoji iza cijele priče, popričala s istim ljudima preko inboxa nakon čega su se oni ispričali uz napomenu da nisu bili svjesni posljedica negativnih komentara. Ova priča je urodila plodom i osvijestila „napadače“, no mnoge nisu. Kako stati na kraj tome?

Moji ‘napadači’ bili su maloljetni srednjoškolci s kojima sam pričala i educirala ih o cyberbullyingu te je to ispala jedna pozitivna priča. No, oni su samo jedan mali dio u svemu tome. Fali nam edukacije o ponašanju na internetu, o posljedicama koje nasilje na internetu ostavlja na druge.

S time moramo krenuti od najnižih razreda osnovne škole jer djeca kreću koristiti mobilne uređaje već s tri godine, ako ne i ranije. Generalno u online komunikaciji zaboravimo da s druge strane stoji prava osoba, od krvi i mesa koja te komentare čita. Ne biste došli u kafić nekome i rekli osobi  ‘kako si glupa i jadna i još ti je ružna ta roba’. Zašto si onda dajemo za pravo to raditi online?

Što bi na tragu ovoga poručila žrtvama?

Ako imate snage, prijavite nasilje. Danas se ono može prijaviti i anonimno putem MUP-ove aplikacije, ako nemate snage ići u policijsku postaju. Što god se dogodi, uvijek prijavite, recite nekome. Obratite se udrugama kao što su Babe ili Nacionalni pozivni centar 116 006 gdje možete dobiti svu savjetodavnu, pravnu i psihološku pomoć u vezi bilo koje vrste nasilja koja vam se događa. Ljudi su na vašoj strani i vi to možete.

Komentari