Lorena Zec: “Možemo zaštititi žene tako da počnemo razmišljati i pričati o tome kako da kaznimo nasilnike i preveniramo da neki drugi nasilnicima postanu”

1840
Foto: Karlo Čargonja

Prema neslužbenim informacijama, u 2021. godini su registrirana 3,34 femicida na milijun stanovnika, a u 2022. godini bilježimo i femicid u našoj sredini – Rijeci, koji je šokirao hrvatsku javnost. Lorena Zec koordinatorica je razvojnih aktivnosti i psihologinja u SOS Rijeka – Centru za nenasilje i ljudska prava, a mi smo popričali s njom o problemu nasilja nad ženama i femicida.

Jesu li i u kojoj mjeri žene u opasnosti u javnom i privatnom prostoru kada govorimo o nasilju i femicidu?

Nasilje u privatnom i javnom prostoru su u međusobnoj interakciji. Često se djevojčice, djevojke i žene straši s nasilnicima koji vrebaju u javnom prostoru, npr. mračnim uličicama ili nepoznatim mjestima, međutim mi znamo da je privatni prostor ipak najopasnije mjesto za žene. To znači da je za žene veća šansa da će doživjeti nasilje u obitelji ili partnerskom odnosu nego na javnom prostoru. Isto vrijedi i za femicid– za žene je veća šansa da će ih ubiti sadašnji ili bivši partner ili osoba koju poznaju, nego nepoznati muškarac. Nedavno je u SAD-u rađeno istraživanje koje je pokazalo da je najčešći uzrok smrti za trudnice u SAD-u – femicid. To znači da trudnice tamo češće umiru zato što su ubijene, najčešće od strane (bivšeg) partnera, nego od bolesti povezanih s trudnoćom. (istraživanje objavljeno ovdje: https://www.nature.com/articles/d41586-021-03392-8).

S obzirom na količinu nasilja prema ženama, kako kod nas, tako u svijetu, možemo reći da žene jesu u opasnosti. To ipak ne znači da se moraju skrivati ili povući u javne prostore, „na svoje mjesto“, već da se moramo ujediniti u borbi protiv tog nasilja.

Kakva je statistika po tom pitanju u Hrvatskoj ili, ako imate podatke, u Rijeci? Često Vlada o Hrvatskoj govori kao o zemlji koja ima nultu toleranciju na nasilje, no svjedočimo da u stvarnosti ipak nije to baš tako…

Nemam podatke za Rijeku, a podatke za Hrvatsku, barem za neke vrste nasilja prema ženama, najčešće preuzimamo iz Izvješća Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Tamo vidimo da nasilje prema ženama raste kad su u pitanju prijave kaznenih djela, a da imamo sve manji broj prijavljenih prekršaja. Ove brojke mogu se tumačiti na razne načine – brutalizacija nasilja, činjenica da žene prijavljuju tek kad nasilje postane toliko ozbiljno da je prešlo u kaznenu sferu i možda da policija ipak veći broj prijava s pravom okarakterizira kao kazneno djelo. Isto tako, vidimo da su i slučajevi femicida od 2019. ponovno u porastu, a redovito je više od 50% tih žena ubijeno od strane (bivšeg) partnera. Novinarke s portala Reci.hr izvješćuju da je u Francuskoj prošle godine evidentirano 1,68 femicida na milijun stanovnika, a u istom periodu u Hrvatskoj su registrirana 3,34 femicida na milijun stanovnika.

Izjavu o Hrvatskoj kao zemlji s nultom tolerancijom na nasilje nikako ne razumijem. Tko ima tu nultu toleranciju? Vlada? Političari? Sabor? Sudstvo? Nasilnici? Jer kad pogledamo statistike, ali i tamne brojke te iskustva žena – vidimo da se nasilje ipak tolerira i sveprisutno je.

Kakve su kazne i kakvo je kažnjavanje za počinitelje po pitanju nasilja nad ženama i femicida u Hrvatskoj? Bi li one trebale biti pravednije? Naime, često bilježimo porast nasilja, a istovremeno imamo smanjeni broj prekršaja…

Kada pričamo o nasilju prema ženama, jako je važno pričati i o sankcijama za počinitelje. Pravednim i pravovremenim sankcijama država bi mogla pokazati kako ima nultu toleranciju na nasilje, ali mi ipak to ne vidimo u praksi. Tek manje od 10% počinitelja nasilja prema ženama dobiva bezuvjetne zatvorske kazne, a mnogi se izvuku s minornim novčanim kaznama ili uvjetnim kaznama. Zakoni u većini slučajeva pružaju priliku za strože kažnjavanje osuđenih nasilnika, ali sudska praksa pokazuje drugačije. Također, nedovoljan broj počinitelja prođe kroz psihosocijalne tretmane koji bi trebali služiti i kao prevencija budućeg i ponovljenog nasilnog ponašanja.

U Rijeci se dogodilo stravično ubojstvo na Pavlinskom trgu, a počela se i širiti snimka ovog događaja. Roman Brnada trenutno se nalazi u Bolnici za osobe lišene slobode pod 24-satnim nadzorom u samnici, a u svojoj povijesti također ima zabilježenu psihijatrijsku dijagnozu. Naravno, to nije opravdanje za ubojstvo. Iz perspektive psihologinje, je li se takvo ubojstvo moglo spriječiti? Je li netko mogao prepoznati opasnost, alarmirati i u konačnici spriječiti?

Ovo je više pitanje za stručnjake/inje iz područja psihijatrije, i teško je na njega odgovoriti jer jednostavno nemamo dovoljno informacija. Kako god, ono što je sigurno je da bi relevantne institucije trebale detaljno analizirati događaj, utvrditi jesu li napravljeni propusti i tko je za njih odgovoran te o svojim nalazima obavijestiti stručnu i opću javnost, odnosno donijeti određene odluke i promjene u sustavu kako bi se smanjila mogućnost da se eventualni propust ponovno dogodi.

Može li se ovo ubojstvo okarakterizirati kao femicid, a ne kao „posljedica tučnjave“ kako su ga pojedini okarakterizirali?

Spomenuto ubojstvo sigurno ne smijemo okarakterizirati kao posljedica tučnjave, svađe ili sukoba. Takav jezik bi nas upućuje kao da su oni bili ravnopravni, da su zajedno bili odgovorni za „svađu“, odnosno dosta jasno miče odgovornost s počinitelja i premješta ju na žrtvu. Vrlo je važno na koji način govorimo o nasilju prema ženama i trebamo biti svjesni svog jezika i koliko često on krivo ukazuje na to da možda postoji odgovornost ili krivica žrtve za ono što joj se dogodilo.

Različite teoretičarke i teoretičari definiraju femicid na različite načine, u najširem obliku on je definiran kao ubojstvo žene od strane muškarca (ili druge žene), a zbog rodno uvjetovane neravnomjerne raspodjele moći. U slučaju iz Rijeke radilo se o fizički nadmoćnijem muškarcu koji je napao slabiju ženu starije životne dobi. Mislim da je nesrazmjer moći zaista očit u tom slučaju.

Koji je najčešći uzrok femicida? Jesu li to alkoholizam, siromaštvo, rodne uloge…?

Uzrok femicida je uvijek ubojica, počinitelj nasilja. Ostalo navedeno mogu biti korelati koje bi trebali tretirati kao eventualne indikatore rizika. Istraživanja dosta jasno ukazuju na rizične faktore koji su postojali u slučajevima femicida od strane (bivših) partnera, npr. prema autorici J. Campbell, ovo su stvari na koje bi stručnjaci trebali obraćati pozornost pri izradi procjene rizika: posjedovanje oružja, izrazita ljubomora, izolacija od prijatelja i rodbine, prijetnje zlostavljača samoubojstvom, nasilje prema ženi dok je trudna, uhođenje partnerice i prijetnje, kronična nezaposlenost, ovisnosti o drogama i alkoholu, prijetnje usmjerene prema djeci, prethodno seksualno nasilje te prethodno fizičko nasilje, s posebnim naglaskom na gušenje i davljenje. Naravno, ovo nas dovodi do pitanja rade li SVE relevantne institucije procjene rizika u SVAKOM slučaju partnerskog nasilja te koliko su djelatnici istih educirani po ovom, ali i drugim pitanjima iz domene nasilja prema ženama.

Kako kao društvo možemo spriječiti femicid i općenito nasilje nad ženama u društvu? Kako možemo zaštiti žene?

Možemo zaštititi žene tako da počnemo razmišljati i pričati o tome kako da kaznimo nasilnike i preveniramo da neki drugi nasilnicima postanu. Ne možemo o nasilju prema ženama uvijek pričati na način da razmišljamo kako da se žene zaštite, jer to miče odgovornost s nasilnika. Mi moramo početi pričati o tome što da napravimo da muškarci prestanu biti nasilni. Prvi korak je definitivno društvena osuda nasilja, komunicirana na razne načine, od državnog vrha pa do lokalnih razina i mikro zajednica. Tu spadaju već spominjane strože kazne za počinitelje, ali i razni preventivni programi te javna rasprava koja jasno osuđuje nasilje i ne okrivljuje žrtvu. Nastavno na to, potrebno je i reformirati sustave koji pružaju podršku žrtvama nasilja, dodatno ih kapacitirati i educirati te povećati međusektorsku suradnju i transparentnost djelovanja.

Postoji li u Hrvatskoj transparentna analiza slučajeva femicida iz kojih bi mogle proizaći konkretne akcije, odluke, zakoni? Naime, femicid je najčešće posljedica dugotrajnog nasilja nad ženama, iako ne uvijek nužno. Što se može učiniti i naučiti po tom pitanju?

Postoji „Promatračko tijelo za sveobuhvatno nadgledanje, prikupljane podataka, analizu slučajeva ubojstava žena i izvještavanje – Femicide Watch“ koje ima za zadatak analizirati slučajeve femicida i donositi prijedloge za poboljšanje sustava. Ipak, uz to je potrebna politička volja da se predloženo doista i dogodi, a slična analiza je potrebna i na razinama svake od uključenih institucija. Nalazi ovakvih uvida i analiza trebali bi se transparentno diseminirati i koristiti za učenje i poboljšanje sustava, kako prevencije i podrške, tako i procjene rizika.

Što mislite, zbog čega nasilje nad ženama često prođe „ispod radara“? Mnogi se pretvaraju kako nasilje ne primjećuju i kako to nije njihov problem, već privatna stvar između žrtve nasilje i nasilnika, a ono najgore, vidimo i komentare kako je ta osoba „sigurno to zaslužila“… Jesmo li previše letargični?

To je nastavak onih razmišljanja s početka, na koji način tretiramo i da li drugačije gledamo na nasilje u javnom i u privatnom prostoru. Nasilje nikako ne bi trebala biti privatna stvar, nasilje u partnerskim odnosima je javnozdravstveni problem i javnost i stručnjaci bi ga trebali rješavati. Nasilje prema ženama često prođe neprimijećeno jer smo već naviknuti na njega, često needucirani da ga prepoznamo, a kad ga i prepoznamo – ne znamo što da s tim radimo. Također, u patrijahalnim društvima, nasilje prema ženama služi kao alat održavanja neravnomjernog odnosa moći, odnosno drži žene u poziciji druge, drugotne, one koja sluša i trpi i šuti i ne buni se protiv statusa quo. Okrivljavanje žrtve je sigurno jedna od najgorih pojava koja samo doprinosi time da žrtve ne prijavljuju nasilje te da ostaju u nasilnim odnosima ili ne traže podršku jer se boje osude javnosti.

Jednom prilikom spomenuli ste kako ste patološki aktivist i kako ste odabrali zvanje psihologinje kako bi poticali male revolucije. Kako mi, svatko od nas, može poticati „male revolucije“ kada govorimo o pitanju nasilja nad ženama?

Ahahahahaah, danas sigurno ne bi koristila riječ patološko jer mislim da nema patologije u aktivizmu, barem ne u onom koji ja vidim kao svoj. Mislim da svatko od nas može glasno govoriti protiv nasilja, osuditi nasilje i nasilnike, razumjeti da je nasilje odabir onoga tko ga odabire, a ne odgovornost i krivica žrtve. Najvažnije – možemo odlučiti biti podrška, biti solidarni, biti hrabri i tako mijenjati društvo.

Na tragu svega spomenutog, koja bi bila Vaša poruka ženama?

Moja poruka je uvijek – vjerujem ti, nisi kriva i nisi sama.

Tekst: Lidija Balog

Komentari