Rođen 12. prosinca 1908. godine u Portu, u obitelji industrijalca cipela, imao je sretno i mirno djetinjstvo. Otac mu je malo prije punoljetstva nabavio mobilnu kameru s kojom je nadareni Manoel jos 1931. godine snimio kratkometražni film o rodnom gradu, nazvavši ga “Douro, faina fluvial”.
Morao je doprinijeti razvoju obiteljske tvrtke, pa je novo snimanje pričekao cijelo desetljeće. Novi film je dobio naziv “Aniki Bobo” po siromašnoj četvrti Porta, na obalama Doura. Redatelj je djelo posvetio djeci koja provode vrijeme na ulici, ali s mnogo inovatinosti i mašte. Zahvaljujući drugom ostvarenju, već je 1942. godine smatran pretečom filmskog nadrealizma.
Usamljeni umjetnik
Najprije je cineast bio samostalni, pomalo usamljeni umjetnik pa je osobno realizirao, pisao scenarije, montirao i producirao svoja djela. “Pet filmova za 50 godina nije ozbiljan posao”, krizirali su ga u filmskim krugovima 1980. godine.
Manoel de Oliviera u mladosti je posjedovao i druge strasti: vozio je automobilske trke i pobjeđivao! Sredinom prošlog stoljeća u Njemačkoj je studirao fotografiju, pa je osobnim sredstvima realizirao nekolicinu dokumentaraca koje je odlikovala njegova posebna, jako originalna i moćna vizija svijeta i umjetnosti, primjetljiva u ostvarenju “Kruh”.
Pričekao je 1962. godinu za potpis prvog igranog dugometražnog filma nazvanog “Tajna Proljeća”, nadahnutog tekstom iz XVI. stoljeća o Kristovoj Pasiji, koju seljaci u Portugalu interpretiraju u improviziranim teatrima, svake godine.
U prvoj fikciji je već bilo primjetljiv njegov posebni i odmah prepoznatljiv stil i vještina upotrebe književnosti, slika i mističnosti, kojima je upućivao gledatelje na ostvarenja osobnog iskustva, uvodeći ih u dispozitiv spektakla.
U “Tajnovitom Proljeću” Manoel de Oliviera predstavlja tajnovitost kao posebnu mistiku ruralnih stanovnika, ali i njihovu začuđenost, jer su prisustvovali snimanju filma. “Želim učešće publike”, izjavljivao je cineast.
Isto nastojanje je prisutno u ciklusu “Frustrirane ljubavi”, ostvarenom ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Sa 60 ljeta, u mnogo slobodnijem Portugalu, gdje se sedma umjetnost dobro strukturirala, de Oliviera započinje osobni filmski uspon. Nakon ostvarenja “Prošlost i sadašnjost”, snimljenog 1971., pa “Majko Djevice” okončanog tri godine kasnije, nastavio je s djelom “Ljubav gubljenja” iz 1978. godine, a zatim filmom u kojim je na neobičan način objasnio strast dvoje mladih iz neprijateljskih obitelji u XVIII stoljeću, po čuvenom djelu Camila Castela Branca “Francisca”, 1981. godine.
U ostvarenje je unio ljubav i radost, koje je smatrao jedinom ljudskom pobjedom nad bolima. Refleksija je primjenljiva i na cineastovo postojanje i njegov avanturističkI način postavljanja kamere, na veliku scenu svijeta. Uspješno je bilježio ljudske riječi, čak i izgubljene, oslanjajući se na glasine bitki i ljubavničke uzvike.
Svježina maštovitosti
Redatelj je posjedovao istinsko nadahnuće za fiksni plan, jer je bolje uočavao svu veličinu života, pokazujući njegovu jačinu i dubinu, dugostoljetno nasljeđe i neobične snove, taštinu ljutih bitki, isto kao i apsurdna odustajanja, te njihovu plodnost. Sanjao je o Portugalu u ostvarenju “Ne ili uzaludna slava komandiranja”, te u “Chrisopheru Colombu”. Ako je snimio operu nazvanu “Kanibali”, privatnost Gospođe Bovary u “Val Abrahamu”, cijelokupna filmografija Manoela de Oliviere uzvisuje samo sakralizaciju baroknog teatra. Golemu ljudsku povijest smatrao je tamnom reprezentacijom, prožetom blagonaklonošću. Ljubitelj Drayera, Bunuela ili Mizoguchija, njegovao je asketski način snimanja, pokazujući kaotičnu opširnost ljudskih strasti.
Redateljevo djelo posjeduje posebnu viziju svijeta, ali bez intelektualizma.
“Danas smo zasićeni različitim gotovim slikama. Ako im se odupirete, smatrani ste intelektualcem. Ne slažem se s tim” – govorio je prošlih mjeseci, upotrebljavajući svoj dobro poznati smisao za zabavnu ironiju. Cineast je smatrao kako je filmska umjetnost izgubila izvornu naivnost i autentičnost razvojem novih tehnologija.
“Nastojim nanovo pronaći originalne kvalitete. Pretendiram ukinuti strojeve, činiti kao da televizija ne postoji, biti u direktnom odnosu s osjećajima i stvarima”.
Manoel de Olvera je kasno privukao pred osobne kamere Mastroiannija, Deneuve ili Piccolija. Zvijezde su rado prihvaćale ući u njegove buntovničke čarolije. Nije prestao snimati, kao da je nastojao nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Mocan zahvaljujući svojoj ogromnoj kulturi velikog Europljanina, sve je postizao s posebnom svježinom maštovitosti, stalno obnavljanom. Na taj način treba gledati i redateljev odlazak u vječnost.
Džana Mujadžić
