Mate Kapović, profesor lingvistike i autor brojnih stručnih članaka u domaćim i inozemnim časopisima, osvrnuo se danas na svom Facebooku na niz tekstova koji su povodom Svjetskog dana pismenosti izašli po domaćim portalima, a kojima se želi sugerirati koliko je Hrvata nepismeno, odnosno nesigurno u svoje znanje jezika. Prenosimo istup u cijelosti:
Naravno da će malo ko bit siguran kad se u novinama propagiraju neznanstvene budalaštine o jeziku (stvaranje tzv. šizoglosije – atmosfere u kojoj govornici nekog jezika iracionalno misle da ne znaju svoj jezik). Svi mentalno zdravi izvorni govornici nekog jezika znaju savršeno svoj jezik. To što možda ne znaju sve pravopisne začkoljice nije nikakav unikum u svijetu, nego nešto potpuno uobičajeno (i zapravo ne baš jako bitno jer je pravopis konvencija a ne bît jezika kao takvog). Nadalje, brkanje “pismenosti” u značenju ‘znanje pisanja slovâ i “pismenosti” u značenju ‘poznavanje svih pravopisnih začkoljica i neznanstvenih gluposti o jeziku koje su smislili nadrikroatisti’ je poprilično besmisleno. O jezičnim “savjetima” (hrpi glupostî) na kraju da i ne govorim.
Ajmo po redu s “greškama”:
1. “sumLJam” je primjer disimilacije, inače potpuno uobičajene pojave u jezicima – da je nije bilo, danas bi govorili Bneci a ne Mleci npr. To što u primjeru “sumljati” ona nije ušla u književni jezik je stvar više-manje slučajnosti.
2. “kuča, ćovjek” – ljudi u č&ć ne griješe tek tako, nego zato što se ta dva glasa u mnogim organskim govorima ne razlikuju. Takve “greške” nam ukazuju na tu činjenicu i ništa drugo.
3. “jer/jel” – u govoru se “jer/jel” vrlo često zamjenjuju, to je primjer banalne varijacije.
4. “nemogu, nemoram” – pravopis je, kao što rekosmo, čista konvencija. Dokaz je za to to što se npr. u prošlosti take glagole pisalo i spojeno. S obzirom da se “ne mogu” izgovara zajedno, onda je logično da to neke povuče da tako i napišu.
5. “cvjet, mijesto” – opet, ni tu se ne griješi slučajno, nego zato što je riječ o dosta neprozirno pravopisnom pravilu (<ije> se načelno piše kad se izgovara dugo [je:], a <je> kad se izgovara kratko [je]), a problem dodatno stvara i činjenica da ne razlikuju svi govornici (npr. Zagrepčani) duge i kratke slogove u organskom govoru.
6. “gledati ću” – tu su posrijedi dvije stvari, s jedne to da ljudi hiperkorektno prema književnom “gledati” upotrebljavaju i “gledati ću” (hiperkorekcija je uobičajena u jeziku), a s druge to da ima i organskih govora u kojima se stvarno spontano kaže “gledati ću” (dakle, ne radi se o hiperkorekciji). To je npr. bio slučaj kod pokojnog Račana.
7. “da li ste” – nije nikakva greška, nego oblik koji je nešto uobičajeniji na istoku pa ga se onda prezire kao srbizam. Brojanje krvnih zrnaca u jeziku.
8. razmaci iza/ispred interpunkcijâ – čista konvencija (može se čak razlikovati od jezika do jezika)
9. sljedeći/slijedeći – pravopisna začkoljica, doduše stvarno utemeljena u novoštokavskoj upotrebi (di se razlikuje slje`de:ći: i sl(i)jéde:ći), ali stvarno začkoljica.
10. sa autom, s psom – u književnom jeziku je strogo propisano kad ide s, kad sa, ali u običnom govoru tu postoji varijacija i blesavo je zgražati se nad njom.
Nadam se (iako sumnjam) da ćemo jednom u medijima moć vidit i vako nešto o jeziku umjesto neznalačko – katastrofičarskog smiješnog zgražanja. Ljudima je tobože stalo do “pismenosti”, ali zapravo je većini stalo da se elitistički pokaže obrazovanima i pametnijima od drugih, a uglavnom ih ne zanima zašto je nešto u jeziku tako i zašto se “griješi”, nego se zdravo za gotovo uzimaju “savjeti” polupismenih “jezikoslovaca”.
