Današnji pregled foruma posvetit ćemu jednom velikom i rasprostranjenom problemu među ženama, a sve češće i među muškarcima – problemu bulimije i anoreksije. Ukoliko vas zanimaju detalji i iskustva iz prve ruke koja mogu pomoći bilo vama ili nekoj vama dragoj osobi – bacite oko na forum.
Mi krećemo:
prolistala sam par blogova i zapanjena sam, cure od 45 kila na 170cm sebe zovu debelim kravama, zive na vodi i jednoj jabuci danima, i odbijaju bilo koju pomoć.
ne shvataju nikakva upozorenja, ne zele se mijenjati, ne prihvataju nikakva ubijedjivanja, sugestije, savjete, naredbe…
ni roditelji, prijatelji, partneri, nicije misljenje im nije vazno
Mene zanima jedna stvar: kako su usle u to i kakv im je zivot inace, djetinjstvo, familija, drustvo, odrastanje…
Ima li ovdje cura koje su same (ili bile) u raljama anorexije, ili netko njima blizak, pa da podijele iskustva?
ja sam znala jednu zensku, bila je dosta problematicna, ono otisli bi na super rucak, s gustom bi se najela i onda otisla sve izrigat. uzas. skoljka joj je bila najbolja prijateljica.
pa o tome se treba govoriti javno
dakle, u korijenu anoreksije je neprihvacanje vlastitog tijela. kolko se sjecam, obicno je nametnuto modom i problematicnim drustvenim standardima, te netolerancijom na razlicitosti…cesto je uzrok i neadekvatni odgoj, nasilje, traume u psihosocijalnom razvoju i kriva slika o sebi koju djete stjece u obiteljskom krugu…
uzroci bulimije:
Smatra se da su pritisci i sukobi unutar obitelji prvotni znak bulimije. Bulimičarka je obično osoba koja želi previše postići i teži savršenstvu, a osjeća da ne može zadovoljiti očekivanja svojih roditelja. Njezino samopoštovanje je na niskoj razini i pati od depresije. Možda je kao dijete bila fizički ili spolno zlostavljana; oko polovice svih obojelih od bulimije ima u prošlosti iskustvo zlostavljanja.
uzroci anoreksije:
Većina istraživača vjeruje da su ključni psihološki čimbenici. Anoreksičari imaju nisku razinu samopoštovanja i osjećaju se nedostojnima ljubavi.U adolestenciji takve osjećaje mogu pogoršati hormonalne promjene,kulturološke poruke koje veličaju mršavost te pritisci ili napetost unutar obitelji.Krajnost gladovanja može biti način na koji anoreksičar pokušava upravljati svojim životom -ne samo oblikujući svoj izgled nego i osporavajući sazrijevanje i svoj spolni razvoj.
Koma. Nesretnice i umiru od toga
mislim da u svemu ima velikog udjela i sama psiha.Osobe koje pate od takvih poremecaja trebaju ici psihijatru i puno razgovarati, te imati okolinu da ih podupire kako bi im bilo lakse… nista nije lako- pa tako ni to- treba biti ustrajan i ne odustati…..
meni je o tome jako teško pisati. zapravo mi se i javilo par djevojaka na PM, ako bih im mogla pomoći, ali nisam im odgovorila – jednostavno mi je jako mučan sam spomen na to razdoblje mojeg života. Borba s bulimijom je trajala punih 10 godina, a barem kod mene je bila uvjetovana prije svega velikim prijezirom prema sebi. Istovremeno, bila je otpor prema odrastanju koje je mene sustiglo jako rano (financijski problemi i neimaština koja nas je zatekla kao obitelj dok sam bila u srednjoj školi). jednostavno, prejedajući se i ubijajući sebe u pojam nisam morala razmišljati o svemu ostalom što me je tištilo (a o čemu ne želim pričati na forumu).
To je tunel samoprijezira i mržnje prema sebi. Ono što me je izvuklo jest rješavanje onih drugih “gorih” problema, i veliki rad na sebi, posebice po pitanju učenja da zavolim sebe.
Ja se nisam obratila psihoterapeutu, ali voljela bih da jesam. Skratila bih se muke.
Kako ti je palo na pamet povraćati nakon prejedanja? Negdje si pročitala, čula od nekog…Sorry ako zabadam nos, no zanima me
ja nisam povraćala. nije to baš tako jednostavno kako pokazuju na TV. i ne uspiješ skroz isprazniti želudac. I smješno zvuči, ali bojala sam se da mi ne propadnu zubi od želučane kiseline…
Tako da sam se ja kalorija rješavala fizičkom aktivnošću. Bilo je razdoblja kada sam trčala po par sati u komadu nakon nedjela, ili sam provodila sate i sate u teretani (jedno duže razdoblje sam vježbala svakodnevno od 18h do 22.30h), ili sam se idući dan izgladnjivala (doslovno živjela samo na vodi).
rezultat je što danas imam problema s ravnotežom šećera u krvi, i moram jesti svakih 3-4 sata, jer u suprotnom doživljavam vrtoglavice, oblijeva me hladan znoj, tresem se, nemam snage, padam u nesvjest i tako.
pa danas ima puno vrsta tih prehrambenih poremećaja.
u svakom slučaju, kod mene se radilo o nehumanim prejedanjima i nehumanim mučenjima svojeg tijela da se rješim tih kalorija.o velikom samoprijeziru, o velikim osjećajima krivice koji su uslijedili nakon svakog obroka. o opsesiji i paranoji vlastitim izgledom. takodjer su ta moja stanja dovela do određenih zdravstvenih problema, koji su mi pomogli da shvatim da ne želim više sebe toliko mučiti. donijela sam odluku da želim prestati i da želim s hranom i sa svojim tijelom uspostaviti prijateljski odnos. zapravo, u svojim očima došla sam do jednog dna. I bilo je – ili ću se izvući i krenuti dalje, ili ću se bacit s balkona. Nisam više podnosila ono stanje. onu paranoju.a čišćenje se može raditi na više načina – naknadnim izgladnjivanjem, laksativima, sportom, povraćanjem, opasnim lijekovima… ja sam ajmo reći izabrala put koji je meni bio najprirodniji i u kojeg sam najviše vjerovala.
Forumašica Ana
