Na svečanom misnom slavlju u katedrali sv. Vida, nadbiskup Mate Uzinić pozvao je novozaređene svećenike na ponizno služenje po uzoru na Krista, Dobrog Pastira, istaknuvši da svećeništvo nije povlastica, već odgovornost.
U riječkoj prvostolnici, katedrali sv. Vida, u subotu 25. travnja vladalo je ozračje kakvo se rijetko viđa: svečano, radosno i ispunjeno dubokim osjećajem zajedništva. Mnoštvo vjernika – obitelji, prijatelji, svećenici, redovnice te gosti iz raznih krajeva Hrvatske i inozemstva – ispunilo je katedralu kako bi svjedočilo jednom od najvažnijih događaja za mjesnu Crkvu. Povod je bio svećeničko ređenje trojice đakona: Matije Luketića, Karla Stipeča i Marija Đurića.
Svečano euharistijsko slavlje predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić, koji je u ozračju Nedjelje Dobrog Pastira uputio snažnu i dirljivu poruku, kako ređenicima, tako i cijeloj okupljenoj zajednici.
Dvije logike života
U svojoj propovijedi, nadbiskup se usredotočio na sliku pastira, podsjetivši kako je u iskustvu izraelskog naroda pravi pastir uvijek bio sam Gospodin. On je taj koji vodi, čuva i hrabri, no u svojoj providnosti za tu službu poziva i ljude. Upravo u tom pozivu, naglasio je, krije se golema odgovornost.
Govorio je o dvije logike života koje se neprestano sukobljavaju. Prva je ona koja u središte stavlja vlastito “ja”, podložna je spletkama, manipulacijama i nasilju kojim podređuje druge. To je, istaknuo je, logika koja je Isusa dovela na križ. Druga je, nasuprot tomu, Kristova logika – logika Dobrog Pastira. Ona u središte stavlja Drugoga i druge, ne vodi se sebičnim interesom, nego ljubavlju koja služi i spremna je darovati vlastiti život za svoje stado.
“Krist je taj pastir koji ‘ulazi na vrata’, poznaje svoje ovce i one prepoznaju njegov glas. On je među njima i za njih, ne služi se njima radi sebe, nego sebe daje za njih”, poručio je nadbiskup.
Poziv koji nije nagrada, nego služenje
Obraćajući se izravno ređenicima, nadbiskup Uzinić bio je jasan i beskompromisan. “Ne zove vas zato što ste bolji od drugih”, rekao im je, “nego zato da služite.” Postavio je pred njih niz izazova: hoće li u središtu njihova života biti Krist ili oni sami? Hoće li ih voditi evanđelje ili osobni interes?
Istodobno, njegova je poruka bila duboko realistična i puna razumijevanja za ljudsku narav. “Ređenjem nećete prestati biti slabi ljudi”, kazao je, podsjetivši ih da svećeništvo ne briše ljudsku krhkost, umor, kušnje i sumnje. Bog, poručio im je, ne traži savršene, nego one koji su raspoloživi i koji se ne oslanjaju na vlastite snage, nego na njegovu milost. Pozvao je i sve okupljene svećenike da novu braću prime s ljubavlju i podrškom, a vjernike da mole za njih.
Tri jedinstvena puta do oltara
Životni putevi trojice novih svećenika svjedoče o raznolikosti načina na koje Bog poziva.
Matija Luketić, rodom iz Ogulina, dolazi iz obitelji u kojoj je svećenički poziv već urodio plodom – njegov mlađi brat Nikola također je svećenik Riječke nadbiskupije. Matija je, kao i Mario, član duhovne obitelji Omnia Deo, a tijekom bogoslovije imao je čast biti ministrant papi Franji.
Karlo Stipeč iz Mrkoplja imao je drugačiji put. U mladosti je, kako sam svjedoči, prošao kroz razdoblje udaljavanja od Crkve. Preokret se dogodio nakon srednje škole, a ključnu ulogu u sazrijevanju njegova poziva imalo je služenje mladima u Centru za mlade blaženog Miroslava Bulešića.
Mario Đurić, rođen u Zagrebu, prije upisa na teologiju diplomirao je na Ekonomskom fakultetu. Odluku o svećeništvu donio je nakon dubljeg promišljanja i duhovnog vodstva, prepoznavši u tome Božju volju za svoj život.
Na kraju slavlja, u ime novozaređenih svećenika, riječi zahvale uputio je Matija Luketić. Zahvalio je ponajprije Bogu na nezasluženom daru, zatim nadbiskupu Uziniću na očinskoj brizi, svojim obiteljima, odgojiteljima, župnim zajednicama i svima koji su ih molitvom
