U Rijeci je u subotu u 81 godini preminuo akademik Nedjeljko Fabrio, jedan od vodećih hrvatskih prozaika i dramatičara. Fabrio je bio svestrani književnik, prevoditelj, novelist, dramatičar, romanopisac te sveučilišni profesor, veliki erudit i vrstan stilist, priznat i prepoznat i izvan Hrvatske,. Rodio se 1937. godine u Splitu, nakon čega njegova obitelj seli u Rijeku, gdje je nakon osmogodišnje škole, pohađao Prvu riječku hrvatsku gimanaziju, a potom je u Zagrebu 1961. diplomirao na Filozofskom fakultetu.
Fabrijevo književno djelo vezano je uz riječke povijesne teme i probleme hrvatsko-talijanskih odnosa, kojima je osobno svjedočio. Živeći u Rijeci, u svojim je mladim danima Fabrio mogao pratiti povijesne mijene izazvane kapitulacijom Italije 1943. godine i okončanjem Drugoga svjetskog rata. Upravo je tema njegova romana “Vježbanje života” egzodus stanovništva, pretežito talijanske narodnosti. obradio je u romanu Vježbanje života. Djelo Nedjeljka Fabria dramaturški je obradio dr. Darka Gašparovića uspješno prikazano na pozornici riječkog teatra više od osamdeset puta. Nedjeljko Fabrio bio je redoviti član HAZU-a, predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1989. do 1995. godine, te dobitnik državne Nagrade ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo 2007. godine i Herderove nagrade.
Na odlazak velikog Nedjeljka Fabria osvrnula se u dirljivoj osobnoj bilješci prof. dr. Marina Biti s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Njezin je otac, prof. dr. Milivoj Čabrajac zarana prepoznao autorski potencijal Nedjeljka Fabria.
“Moj je otac spisateljski dar Nedjeljka Fabria zapazio i istaknuo još u srednjoškolskim danima tada tek budućeg hrvatskog pisca. To prvo možda priznanje svojega talenta Nedjeljko nikada nije zaboravio i više puta mi je to spominjao. Ta verbalna gesta mojega tate koja je obodrila budućega pisca možda ima tek neke daleke veze s autorskim opusom koji je mnogo godina kasnije nastao. S “Vježbanjem života”. S “Berenikinom kosom”. Sa “Štavljenjem štiva”. S “Maestrom i njegovim šegrtom”… Drago mi je misliti da neka veza postoji, iako zasluga za napisano u konačnici pripada samo autoru.
Vraćajući se na to davno sjećanje na mojega tatu, Fabrio me častio nekom tihom i nenametljivom, gotovo rodbinskom nježnošću.
Nisam tu Nedjeljkovu dobrotu prema sebi zaslužila ničim osim okolnošću da sam bila dijete toga jednoga stvarno divnoga tate koji je na mene prenio senzibilitet za lijepo i za ljudsko, a koji je, potakavši jednoga dječaka na to da se upusti u spisateljsku avanturu, ujedno postao i dijelom Fabrijeve intimne povijesti.
Naprosto mi je bila poklonjena ta neka obgrljenost nevidljivim rukama prisutnih i odsutnih bića, spletenih u krug topline i međusobnog poštovanja. Nešto poput nasljeđa, većeg od mene same, koje sam s ponosom i ganućem prihvatila.
Lijepo je takvome krugu pripadati. Hvala, tata. Hvala, Nedjeljko.
Po smrti svojega oca primila sam se priređivanja tatine rukopisne ostavštine za objavu. Bio je to trenutak u kojemu mi je trebao netko tko je ne samo poznavao mojega tatu i njegov rad, nego tko ga je mogao predstaviti i kao ljudsko biće. Kao da je to morao biti baš Nedjeljko koji se baš nekako u tome trenutku stvorio u mojem životu.
Trebalo je progovoriti o mojemu tati, ali i o Nazoru o kome je moj tata pisao. Iščitati sukus tatinih riječi kao i Nazorovih stihova, i znati iz toga materijala isplesti vijenac koji će odisati ljudskom toplinom, a ne zagrobnom patetikom.
Reći nešto iz duše može samo netko tko doista ima dušu.
Držim tu knjigu sada u ruci, i nekako mi se čini da je neki podtekst toga predgovora što ga je Fabrio posvetio mojemu tati duboko primjenjiv i na samoga Fabria.
“Jedan iz riječke patristike”. “Bio je hedonist”. “Nije bio karijerist”. “Bio je ljepoduh”. “Nije bio mizantrop”. “Bio je sanjač utopističkih snova”-
Kao što lomovi svjetlosti mogu pred naše oči dovoditi uvišestručene slike, tako ovaj mozaik riječi istrnutih iz širega konteksta pred moje oči doziva i lice mojega tate i lice Nedjeljka Fabria.
Te me slike na neki lijepi način bole.
Vini se uvis, dr Vini se uvis, dragi Nedjeljko. Leti, samo leti, i uvišestručuj se.
“(…) – Šum dok ide cvijećem morske pjene,
On se tiho ziba, diže, tanji, pline…
Ja osjećam: nešto divno se od mene
Kida, pa se s njime gubi sred visine.
(Vladimir Nazor, Oblačak), stoji u objavi prof.dr. Marne Biti.
https://www.facebook.com/marina.biti
