Neka ovo bude novogodišnja čestitka svima koji su me čitali tokom 2022. godine, svima koji su me razumeli, koji su saosećali, koji su se u tim slovima pronašli, koje su slova bodrila, tešila i grlila, koji su poput nekog velikog bezimenog bića formiranog od ljudskih duša, postojali tamo u svetu i bili mi bliski, a ja sam osećala to postojanje i tu bliskost, kao što je osećam i sada. Vama ne moram ništa da objašnjavam. Vi ćete najbolje shvatiti i najtoplije prihvatiti svaku moju novogodišnju čestitku i želju, jer imate moć da osetite ono što dolazi iz srca, kao što ja imam moć da vam se iz srca obraćam. Mi smo čudna kardio-literarna simbioza, kakva se ne sreće svakodnevno.
Želim vam:
Da Novu godinu ne doživite kao biće koje je odgovorno za vašu sreću, već kao razdoblje u kalendaru koje nosi posebno ime, a vi ste oni koji imaju zadatak da tom imenu daju značenje i ispune ga sadržajem. Svaka godina je mala suverena država na mapi vremena, donekle uslovljena susednim godinama, a odnekle prepuštena našoj slobodnoj volji i odlukama.
Nema slobodne volje ako nema volje. Volje za životom. Zato vam pre svega želim volju, koja će vas gurati da kreirate dane i ispunjavate život sadržajima, volju koja će na kostur vremena nalepiti meso događaja, i to onih događaja koji nam se u sećanju vode kao „lepe uspomene“.
Nema volje ako nema vere. Vere u budućnost, u bolji svet, u lepotu, u sreću, u ljude, u sebe i svoju snagu da preživimo sve nedaće i opet budemo sposobni da se radujemo. Kad ne bih verovala u sve to, ne bih ni bila živa, osećala bih se kao bubašvaba u nekom plesnjivom cevovodu, zarobljena u mrak, a ne kao čovek kome je dato da oseti najveća čuda i lepote sveta koji je i dalje veličanstven i nimalo nije za bacanje.
Nema vere ako nema ljubavi. Kako da verujem u nešto prema čemu nemam osećanja? Osećanja su najopipljivija realnost i najdirektniji dokaz postojanja stvari izvan nas. Da nije osećanja, svet bismo poimali samo posredstvom beskonačnog niza zaključaka, uvek pod velom sumnje i pod pretnjom učaurenosti u hladni solipsizam. Ljubav nas intravenozno infiltrira u svet, spaja nas sa njim, ugrađuje u njega, u prirodu, životinje, biljke, ljubičasta neba, okeane, pahulje, druge ljude. Želim vam ljubav.
Nema ljubavi ako ne voliš sebe. Zagrlite sebe, oprostite sebi, proslavite svoj rođendan, ukrasite sebi stan i napravite sebi tortu, okitite jelku, namirišite se, operite kosu, kupite skupu nepotrebnu stvar, imajte razumevanja za sebe, ne maltretirajte sebe preteranim ambicijama i stalnim samoprocenama, vi niste nikakva mašina za postizanje rezultata, imate vrednost i bez ikakvih rezultata. Dozvolite sebi da budete tužni, ali ne i da vas tuga ubije. Dozvolite sebi da ostarite, ali ne i da propadnete. Dozvolite sebi obest, ludilo i hir, ali ne na tuđu štetu. Kad ste u miru sami sa sobom, svetlost se iz vaše duše prospe po svetu i vidite ga u njegovoj lepoti. I volite ga.
Ne možete voleti sebe ako ne znate ko ste. Suočavanje sa sobom je nužno. Dokle god se to ne desi, svi ostali problemi se samo nadovezuju u beskonačnom nizu čije ishodište je u suočavanju ili nesuočavanju sa istinom. Želim vam da u 2023. priznate sebi sve i da shvatite ko ste. Nemate se čega bojati, od toga se ne umire, od toga se oživljava. I za to nikad nije kasno.
Imam za kraj, još jednu malu želju, ili tačnije, preporuku. Izvadite iz ormara i škrinja sve rukotvorine vaših majki i baka. Ostavite par stvari sa strane za potomke, a ostalo koristite. Heklane stoljnjake, vezene krpe, štrikane prekrivače, ćilime, vunene čarape, šta god da ste nasledili, neka to ne stoji u mraku, daleko od vaših pogleda i dodira. Okružite se tim predmetima, svaki od njih ima dušu. Svaki taj vez, svaki bod i petlju, napravile su ruke koje su vas najviše volele. Tako nešto ne možete kupiti nigde na svetu. To nisu stvari, to su sekunde nečijeg posvećenog vremena, to je ljubav koja se materijalizovala i postala vaše nasledstvo. Nije bitno ako ih pohabate, istrošite ili oštetite. To nije stvarano za večnost, već za nas, a mi nismo večni. Nemojte proživeti život, a da ne dozvolite tim dragocenim uspomenama da vam se približe i učestvuju u vašoj svakodnevici. Ja se pokrivam ogromnim teškim vunenim pokrivačem koji je heklala moja nana. Svaki put pomislim kako mora da je polomila prste izrađujući nešto tako masivno i prelepo, a bila je sićušna žena. Kad legnem u krevet, bezbroj malih zagrljaja se spusti na moje telo. Ima nešto toplo i živo u onom vazduhu u šupljinama ranfle. Njeno prisustvo, od kojeg spavam još bezbrižnije.
Odavno se nisam rasplakala dok pišem. Evo sad jesam. Srećna vam svima predstojeća Nova godina. Biće to dobrih dvanaest meseci. Kad vam kažem.
Komentari