Da napišem sad neku rečenicu o ljubavi, o tome kako je ona jedina istina i smisao, većina ljudi bi se sa tim složila i u tom slaganju bi bili jedinstveni, kao da tvore jedno telo, organizam koji veruje u ljubav, kao da je u toj veri njihova snaga i mudrost i strana koju zauzimaju u praiskonskoj borbi dobra i zla. Šta ima problematično i nejasno u jednoj generalnoj tvrdnji o bitnosti i mestu ljubavi, i šta ima upitno u populaciji koja u ljubav veruje i doživljava je kao vrhovnu vrednost? Pa joj, ima svašta. Ali pre svega problem je u doživljaju i razumevanju ljubavi, u tome kako ljubav definišemo.
Da li svi oni ljudi koji se slažu sa mojim generalnim stavom o ljubavi, vide ljubav na isti način, vide išta na isti način? Da li svi pomisle na isto kad kažu „ljubav“? Da li su svi ti ljudi dobri, da li veruju u dobro i dobro se ponašaju? Jer pojam ljubavi je neodvojiv od pojma dobra, ne postoji zla ljubav, niti indiferentna ljubav. Ljubav je dobra, dobronamerna, čista u motivima kao i u aktima, i kao takva, usko svezana sa moralom, stoji na naličju morala i u korenu moralnog delovanja koje nije proizašlo iz obaveze, već saosećanja. Osim toga ljubav je i iracionalna, čudotvorna, mistična, prevazilazi razum i moralna načela. Zatim, ljubav nije samo u ideji i osećanju, ona je pre svega u praksi, u pokazivanju i dokazivanju onoga što osećamo, a ta praksa se ne sprovodi sama od sebe, za nju je potrebna adekvatna artikulacija, o kojoj From govori u „Umeću ljubavi“. Jer, pored svega ostalog, ljubav je i umeće. Ljubav je istovremeno nešto najjednostavnije i najkomplikovanije u svemiru. Ali većina onih koji će lajkovati moj generalni stav, vidi samo ovu jednostavnu stranu, jer inače ne bi tako lako dozvolili sebi da pomisle da znaju šta je to ljubav, i šta je to istina i šta je to suština, i ne bi tako bezbrižno podrazumevali da i ostatak sveta isto definiše stvari.
U tom nerazumevanju leži razlog svih ljubavnih brodoloma i nesporazuma. Možeš da voliš nekog svim srcem, a da se on i dalje oseća usamljeno i nevoljeno, jer to što ti pružaš kao ljubav, neko drugi ne percipira kao ljubav. U njegovom sistemu vrednosti ljubav izgleda drugačije i to što ti pružaš on ne prepoznaje kao ljubav. Tako može da dođe do svemirskih mimoilaženja i promašaja u adresiranju osećanja, epskih izliva ljubavi i podnošenja žrtvi koje ostaju neopažene od strane onoga koga volimo, jer imamo drugačija očekivanja i drugačiji sadržaj pridajemo pojmu ljubav.
Sada je vreme božićnih praznika i godina se privodi kraju, svi pričamo o praštanju, ostavljanju lošeg iza sebe, o boljem sutra, o tome kako da budućnost lišimo sadašnjih i prošlih tereta i problema. Praštanje je jedan od najplemenitijih činova, ono isceljuje dušu, isceljuje svet. Na njega se oslanja i psihoanaliza. A ono je oslonjeno pre svega na ljubav. Ljudi su u stanju da oproste najveće zločine i pruže utehu svojim krvnicima, pomognu im da izađu iz začaranog kruga poroka, traume i zla. Poput majke koja odlazi u zatvorske posete ubici svog sina. Nekad tako ogromno, i na prvu loptu neobjašnjivo, praštanje može da ima najdublje opravdanje i smisao. A nekad najmanje i najbenignije praštanje nema nikakvog smisla. Čin praštanja nije uslovljen veličinom greške, tj. štete koju nam je neko naneo, već veličinom našeg srca i nade u smisao tog čina.
Ja retko praštam. Nazovite me cepidlakom i zlopamtilom, ne zanimaju me te površne etikete. Praštanje je ozbiljna stvar, nije to neka svakodnevna rutina koja se odrađuje uzgred, o čijim posledicama se ne razmišlja, kojoj nisu potrebni uslovi da bi se dogodila. Nikad ne praštam da bih „olakšala sebi“, jer mi je takvo praštanje sebično. Praštam onima koji pokazuju potencijal da im se oprosti, koji mi ulivaju veru da neće ponoviti grešku i po pitanju kojih imam nadu da će im moj oprost pružiti šansu da se promene i budu bolji. Da praštam nekim gnjidama koje će sto puta ponoviti isto, pa nisam luda, niti sam ja mašina za praštanje. Da praštam onima koji nemaju kapaciteta da shvate da su pogrešili, pa samim tim ni kapaciteta da se poprave, njima moj oprost i ne treba. Praštam tamo gde ima ljubavi, vere i nade da se zajedno raste, da se razvija i menja, da se bude iskren i prizna greška. Praštam tamo gde ima smisla, sva druga praštanja su konfekcijska i narcisoidna. Praštam i kad nemam nikakvog ličnog interesa u tome, ali vidim da moj oprost zaista nekome znači i nešto menja. U svim drugim slučajevima, praštala-ne praštala, isto je. I u tome su, kao i u ljubavi, potrebne dve strane koje se razumeju, koje isto definišu vrednosti, koje jedna drugoj veruju. Ako uporno praštate, samo da biste krenuli dalje, a ništa se ne menja, biće da vaš oprost nije pravi ili da osoba kojoj praštate nije zaslužila da joj se oprosti. U tom slučaju, možda je bolje oprostiti sebi izgubljeno vreme i okrenuti se ljudima koji ljubav definišu slično kao vi.
Srećan Božić i Nova godina!
Komentari