Toliko dugo mi je trebalo da priznam da sam čovek koji piše, da nazovem sebe tako, da objavim prvu knjigu, da pristanem da imam promociju, sve su to koraci kojima sam, kao iz živog peska, izranjala iz svog organskog, neosvešćenog, stopljenog odnosa sa stvaralaštvom koji je postojao u svetu bez ikakvog cilja van sebe, bez svesti o sebi, integrisan u najelementarnije ja. To prepoznavanje i razdvajanje je ogroman proces, pogotovo ako tokom tog procesa i dalje nemate ambiciju da budete pisac. Ono što vas osvešćuje jeste ambicija da upoznate i prihvatite sebe, pa i neke delove sebe koje niste baš priželjkivali i planirali, ali koji su eto tako, oduvek tu, pa su vam vremenom postali dragi.
Čitav moj život u kome sam konzumirala i stvarala umetnost, odvijao se na nivou instikta, prepoznavanja, lutanja, uživanja, saosećanja, na nivou biološke simbioze u kojoj smo umetnost i ja pomešale svoju krv, ali o tome se nije govorilo jer to nije bila tema o kojoj se ima refleksija i vode razgovori. To je bio moj još uvek neoznačeni bitak. Veoma teško mi je padalo kada se taj bitak interpretirao pomoću bilo čega spoljašnjeg i kada je stavljan u kontekst društvenog. Kao da mi neko čupa živo pulsirajuće srce iz grudnog koša i stavlja ga u izlog. Pomisao na to izazivala je u meni osećaj sličan vrištanju u sklupčanom položaju i želju da zaštitim taj vitalni organ u sebi, koji sam kasnije nazvala umetnost.
Puno opipavanja po mraku i čudni putevi kojima su moje pesme nalazile put do ljudi, rezultiralo je tim prvim korakom: deljenje sa čitaocima, poverenje u čitaoce, saosećanje sa čitaocima. Poezija je izašla napolje i prestala da bude samo moja, prestala da bude „to“, postala je poezija, zahvaljujući onima sa druge strane koji su je sebi dozvali i u njoj se prepoznali. To je prvi skok stvaralačke samosvesti. To više nism bila ja, to su bile moje pesme. I nisu bile u meni i oko mene, bile su tamo, u drugim ljudima, pomešale krv sa nekim drugim dušama.
Trebalo je da prođe petnaest godina da bih odlučila da te pesme stavim u knjigu. Pa još godinu dana da bih pristala da imam promociju knjige. Jer cela ta halabuka oko izdavaštva i stavljanja poezije u korice činila mi se neprimerena umetnosti, pa čak i degradirajuća po nešto tako sveto. Ali jednog dana mi je u glavi nešto kliknulo i knjiga mi se ukazala kao brod, koji ne samo da služi da preveze moje pesme do onih dobrih ljudi, već i da ih odveze od mene i da me oslobodi njih. Odjednom sam je videla kao nešto korisno i oslobađajuće, što ne ide na štetu, niti vređa, mene i moje pesme.
Ali promocija knjige mi je ipak bila previše. Šta sad ja da promovišem? Da uzmem ono krvavo srce i mašem njime pred ljudima: „Hej, kupite ovo, želim da se proda u što više primeraka!“ Bljak, fuj, užas. I zašto uopšte ti ljudi dolaze na promociju? Šta oni žele da čuju? Sigurna sam da neće doći niko i to bi bilo najrealnije, ali ako neko dođe, šta taj hoće? Šta bih ja htela na promociji pisca koji mi je drag? Pa htela bih da čujem šta kaže o svojim knjigama. To je kao mali pogovor na sceni. Zaista bih na tu promociju otišla iz najiskrenijih razloga: da povedem razgovor o umetnosti koju volim, sama sa sobom, slušajući pisca. I to je bio presudan momenat. Promocija u mojoj glavi više nije bila mesto marketinga, nego mesto susreta i razmene onoga što nosimo u sebi. Mesto iskrenih emocija, kakve sam retko gde doživela. U disanju tih ljudi ja čujem pažnju, u njihovim očima vidim iskrenost i dobrotu i razumevanje. Pomislim ponekad da nikada nisam srela tako dobre ljude kakve viđam na svojim promocijama. Onda pomislim da možda nema svako tako dobre čitaoce, pa budem ponosna, na sebe i njih. I nikad ne strahujem koliko će ih doći, kako će reagovati, hoće li kupiti knjige. Ništa od toga me ne zanima. Zanimaju me te oči, to disanje i to razumevanje. Pomešana krv. Razlivanje onoga što je nekada bilo unutar mojih granica, po svetu koji je isti kao i ja, u kome ne ja opet postaje ja, jer sam sada i ovde i tamo. I krug se zatvara.
Komentari