Izložba Maura Stipanova “Šetnjom kroz grad” u Muzeju Grada Rijeke – u razgovoru umjetnik poručuje neka se Rijeka ugleda na Kopar!

98

Razgovarali smo s umjetnikom, akademskim slikarom Maurom Stipanovim, čiju autorsku izložbu „Šetnja kroz grad“ u Muzeju Grada Rijeke možete pogledati do kraja veljače. Iz razgovora sa Stipanovim može se saznati što ga kao umjetnika i čovjeka nadahnjuje, a što brine.
Nakon čitanja nameće se misao kako predane stvaraoce poput njega, ujedno educirane i s istančanim osjećajem za estetiku, što predstavlja esenciju umjetnosti, uključiti u zajednicu i doprinijeti njenom boljitku, ponajprije u vizualnom identitetu i vizurama grada.

Foto: Iztok Žorž

Krajem godine postavljena je Vaša izložbu u Muzeju Grada Rijeke na temu “Šetnja kroz grad”. Nije apstraktna i riječ je o vizurama grada. Što ona predstavlja i kome je ponajprije namijenjena?

Predstavlja slikanje grada od početka sedamdesetih do 2018. godine. Nisam nikad planirao niti razmišljao o takvoj izložbi, desila se spontano, nastala je uglavnom kao što sam i slikao te vedute. Iz gušta, bez predumišljaja.

Na Vašim fb objavama često promišljate grad i dajete primjedbe na neke situacije koje vas smetaju. Često to dovodi do polarizacije, jedni tvrde da je sve u Rijeci super, a drugi vas podržavaju.

Arhitektura i urbanizam su mi kao teme jako bliske i na njih sam izuzetno osjetljiv. Arhitektura je na jedan je način uvijek i bila prisutna u mom radu. Nakaradna rješenja koje se u oba područja dešavaju loša su do krajnjih granica. Ne zato što meni smetaju ili mi se ne sviđaju, to nije stvar mog ili nečijeg ukusa nego je to stvar razuma. 

Kao što je Heraklit znao reći: „Nije važno što ja mislim, ti ili on. Važno je ono sto Logos govori.“

Nije li ova izložba “Šetnja kroz grad” zapravo sinergija onog što osjećate, vidite i kako biste zapravo uljepšali grad u kojem živite?

Ne brkam te dvije stvari. Ima bezbroj definicija umjetnosti, jedna je od meni omiljenih da umjetnost ima sposobnost pretvaranja ružnog u lijepo. U Rijeci struka ima sposobnost pretvaranja lijepog u ružno. Bezbrojni su dokazi toga stanja. A zašto je tako, to ne znam! Puno se radi po podobnosti, manje po talentu i osjećaju.

Sjećam se da su negdje sredinom devedesetih bile velike debate u intelektualnim krugovima i medijima oko miješanja ondašnje politike u umjetničku struku. Nitko se nije pitao što je uopće struka.  Jel’ to diploma, znanje, kompetencija?

Meni je samo osjećaj bitan, ako ga nemaš, ni diploma, ni veza, ni kompetencija, ništa ti ne pomaže.

A to što se ovo nekome sviđa ili ne, to me ne zanima. To je drugi par rukava, to je pitanje edukacije i senzibilnosti.

Foto: Iztok Žorž

Koji bi grad bio vaša poveznica s Rijekom, na koga bi ste se mogli ugledati u Hrvatskoj, a na koga vani?

Pa u Hrvatskoj ne znam. Vani sigurno Trst i Ljubljana, ali i Kopar. Kopar se od malog ribarskog i lučkoga grada pretvorio u urbanističko-arhitektonsko čudo.  Ali Slovenci su oduvijek poznati po talentu stvaranja sinergije između urbanizma, arhitekture i očuvanja prirode.

Normalno da se i kod njih može desiti neka greška, ali puno teže. Imaju mali teritorij, ali ga znaju dobro urediti i očuvati.

Uvijek mi kao primjer pada na pamet opatijski hotel  Ambasador i  hotel Metropol u Portorožu. Izgrađeni su iste godine. Metropol se savršeno stopio s ambijentom, dok ruzinavi Ambasador stalno treba prefarbavati i nekako vječito strši, kao šaka u oko, bez obzira što smo se naviknuli da ga takvog gledamo.

Foto: Iztok Žorž

Jeste li uključeni u projekt EPK Rijeka 2020, i u kojem opsegu?

U EPK niti sam uključen niti me to zanima. To nema veze s kulturom, to je pitanje politike i financija i onog što je Pascal nazivao „divertissement“ (zabava). Kultura se gradi desetljećima, da ne kažem stoljećima.

Čemu, uz slikanje, poučavate svoje studente na Akademiji?

Ne predajem više na  Akademiji, otišao sam u mirovinu, potrefilo se baš u trenutku kad sam prestao vjerovati u ono što sam studentima govorio. To je gadno, ali istinito i onda se najbolje povući. Slikanje je nešto drugo, to možeš raditi za svoji gust, čak i onda kada znaš da je to što radiš u krajnjoj liniji besmisleno.

Vaš životni moto i nešto o tome.

Lagati sebe, još od Platona, najbezbolnije je po pitanju umjetnosti, ali za društvo je opasno kada to radi politika.

Komentari