Američkom glumcu i redatelju Johnu Turturru uručeno je Počasno Srce Sarajeva 30. Sarajevo Film Festivala, za izuzetan doprinos filmskoj industriji i izvanredan glumački, scenaristički i redateljski talent. Nakon uručenja Počasnog Srca Sarajeva, uslijedila je projekcija filma “Barton Fink” iz 1991. godine, u kojem je John Turturro ostvario hvaljenu naslovnu ulogu.
Turturro je studirao na SUNY-u u New Paltzu i na Yale School of Drama. Tokom karijere radio je s mnogim priznatim filmskim autorima, uključujući Spikea Leeja u filmovima “Učini pravu stvar” i “Jungle Fever”, Martina Scorsesea u “Boji novca”, Roberta Redforda u “Kvizi”, Francesca Rosija u “Primirju”, Roberta De Nira u “Dobrom pastiru”, Toma Dicilla u “Box of Moonlight” i Nannija Morettija u “Mojoj majci”. Godine 2004. glumio je u filmu “Tajni prolaz”, historijskoj drami bh. reditelja Ademira Kenovića.
Kao čest suradnik Joela i Ethana Coena, Turturro je glumio u nekoliko njihovih filmova. Za glavnu ulogu u filmu “Barton Fink” braće Coen osvojio je nagradu za najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Cannesu i nagradu David di Donatello. Također se pojavio u njihovim filmovima “Tko je ovdje lud?”, “Millerovo raskrižje” i “Veliki Lebowski”, gdje je igrao kultnog lika Jesusa Quintanu. Turturro je 2020. godine reprizirao ulogu Quintane u filmu “The Jesus Rolls”, kojeg je sam napisao, režirao i u kojem je glumio.
“Kafa sa…” Johnom Turturrom bila je fascinantno iskustvo, jer je glumac bio duboko angažiran, odgovarao je detaljno i promišljeno, tako da je sat vremena prošlo u trenu. Osim standardnog pitanja o slavi i njenom utjecaju na pojedinca, Turturro se prisjetio i detalja sa snimanja filma “Tajni prolaz” Ademira Kenovića, ističući kako je upravo Kenovićev film “Savršeni krug” odigrao ključnu ulogu u njegovoj odluci da surađuje s ovim bosansko-hercegovačkim redateljem.
Kao suradnik Teklića, nisam mogao odoljeti a da opet ne postavim ‘teško pitanje’ o mentalnom zdravlju filmskih radnika. S obzirom na to da profesija glumca zahtijeva izuzetnu mentalnu snagu, zanimalo me kako se Turturro, kao i njegove kolege, nose s izazovima koje nosi svakodnevni rad.
Odgovor na pitanje, koje sam postavio nekoliko puta tokom 30. SFF-a, obično bi bio izbjegnut ili ultrakratak, u stilu: “Da, mentalno zdravlje je važno.” No, ovaj put, odgovor je bio toliko detaljan da je nadmašio sva očekivanja u poređenju s dosadašnjim sudionicima koji su bili izloženi istom pitanju. Turturro je otvoreno govorio o svom bratu sa shizofrenijom. Svi članovi obitelji išli su na grupnu terapiju kako bi naučili nositi se sa mentalnom bolesti Turturrovog starijeg brata. Kroz takva iskustva, od ranog djetinjstva pa nadalje, razvio je duboko zanimanje za ljudsko ponašanje, mentalno zdravlje i bolesti. “Moj rad je na neki način terapeutski za mene”, rekao je. Objasnio je kako gluma može biti fizički iscrpljujuća jer tijelo ne zna da to što radite nije stvarno. Ako npr. sedam puta tjedno igrate ulogu depresivca, vaše tijelo ne zna da vi samo glumite tj. da niste u velikoj tuzi “zaoprave”. S osmijehom je poentirao kako je on, kao jedini član porodice Turturro, ipak prošao bez individualne psihoterapije.
Nadalje, govorio je i o znatiželji koju izražava kroz intervjuiranje ‘običnih ljudi’. Iz takvih “intervjua” crpi inspiraciju i uzima ono što mu je potrebno za neku ulogu, stvarajući tako malog ‘Frankensteina’ za svaki lik koji tumači.
Nakon oficijelnog dijela programa, u razgovoru sa Turturom, predstavio sam ideju o panel diskusiji na temu “mentalno zdravlje filmskih radnika”. Istu je podržao, uz napomenu da je važno pronaći sudionike koji doista razumiju problematiku. “U slučaju organiziranja takve diskusije, rado bih sudjelovao”, rekao je.
Ovakva reakcija me ugodno iznenadila, budući da sam samo sat ranije sudjelovao u emisiji “Novi Dan” na N1, povodom novih slučajeva ubojstava i femicida u BiH tijekom tjedna. Opet je tema bila mentalno zdravlje i mentalna higijena, koja nam je, bez sumnje, potrebnija nego tjelesna. Činjenica da pojedini filmski radnici, poput Turturra, s entuzijazmom podržavaju ideju promoviranja mentalne higijene, oživljava moju smežuranu nadu da će filmski festivali, kako u regiji, tako i šire, jednom organizirati prijeko potrebnu panel diskusiju sa ciljem destigmatizacije i promoviranja novih pristupa liječenju npr. telepsihijatrije.
Naviklom na čekanje nigdje se ne žuri.
Sažetak “Kafe sa…” možete pogledati ovdje:
Prof. Davor Mucić
www.davormucic.com
Komentari