Trebaju li nam uopće predizborna sučeljavanja?

390

Prateći sučeljavanja inozemnih političara, treba odmah u startu reći kako naši političari nisu ništa ni bolji ni lošiji. U Grčkoj su primjerice uoči nedavnih izbora sučeljavanja bila jalova, lupalo se svašta, da bi potom čelnik vladajućih i čelnik oporbe jedan drugog optuživali za populizam. Zvuči poznato? Najbolje je na kraju primjetio čelnik jedne manje stranke, rekavši kako nakon svega nitko nije pametniji napustio studio. I bio je u pravu.

Slično je nekako, mada duhovitije, bilo na debatama američkih republikanaca, koji se uglavnom nisu lovili aktualnih problema koji muče građane, nego sporednih tema ili se međusobno koškali. Ok, razumljivo, jer je svatko od njih htio dobiti čim više bodova kako bi zaslužio nominaciju stranke, izuzev Donalda Trumpa koji bi i bez toga bezobrazno podbadao ostale, takav je tip. No programski, sve skupa jedan veliki gubitak vremena. Sva sreća pa su im izbori tek krajem iduće godine, a ekonomija raste, pa si gubljenje oni sad mogu dopustiti.

Kako će to izgledati kod nas?

Ako je par dosadašnjih sučeljavanja stranaka ikakav putokaz, ne baš bajno. Fraze i parole, uobičajene opaske na račun oponenata na razini stand up komedije, i to one komedije kojoj se ne bi tako skoro vraćali. Jednome je bolje da šuti, drugi ne zna kad bi trebao zašutiti, treći se povremeno ubacuje, ali kao da ga nitko zapravo i ne sluša, više je tu kao ukras.

Ako će se sve svesti na galamu, odmah nek se tako kaže. Da okrenemo na neki drugi kanal.

Programi? Koji programi? Jedni ne znaju kad će im biti gotov, pa je odjednom gotov i uvezen, dapače i predstavljen, iako se zapravo opet ništa nije čulo ni vidjelo. Drugima je program ono što su do sad radili, a ako bi se radila anketa među građanima, pitanje je bi li to bilo nešto za predstavljanje i pohvalu. Oni koji bi stvarno htjeli čuti nešto, a potkovani su određenim i očekivanjima i znanjima, tog se kruha neće previše najesti. Barem se tako čini sada, možda nas demantira službena kampanja, iako ćemo i onda vjerojatno slušati lijepe želje i obećanja.

Protekle tri godine brojni su stručnjaci zagovarali teritorijalni preustroj, reformu javne uprave, kresanje rashoda, pa i određene korekcije poreznog sustava. Ispada da nam se glavne stranke uglavnom slažu što od toga treba provesti i kako, pa se postavlja pitanje, koliko je onda bitno tko će izbore dobiti. Pogotovo kada ono što nude nije dovoljno dobro za predstojeće razdoblje – iduće četiri godine Hrvatska će biti pred najvećim izazovima još od rata. Tko toga nije svjestan i tko se nije spreman ozbiljno uloviti posla i u koštac s problemima, bolje da odmah sad odustane. Za dobrobit svih nas.

Komentari