Četvorka u sastavu Jere Hribar, Vlaho Nenadić, Vili Sivec i Toni Dragoja ispisala je novu stranicu povijesti hrvatskog plivanja. U Parizu su osvojili brončanu medalju na Europskom prvenstvu u štafeti 4x100 slobodno, i to s novim, čudesnim nacionalnim rekordom.
Pariz će zlatnim slovima ostati upisan u povijesti hrvatskog plivanja. Nakon desetljeća čekanja, nakon niza gotovo ostvarenih snova i propuštenih prilika, hrvatska muška plivačka štafeta ponovno je na europskom postolju. Jere Hribar, Vlaho Nenadić, Vili Sivec i Toni Dragoja – Splićanin, Dubrovčanin, Zabočanin i Zagrepčanin – ova “domovina u malom” pokazala je nevjerojatnu snagu, talent i zajedništvo te u disciplini 4×100 metara slobodno osvojila brončanu medalju na jednom od najjačih europskih prvenstava u posljednjem desetljeću. S vremenom od 3:11,08 ne samo da su osigurali mjesto na postolju, već su i srušili nacionalni rekord, ispisavši jednu od najljepših sportskih priča godine.
Drama do posljednjeg zaveslaja
Finalna utrka bila je triler koji je gledatelje držao na rubu sjedala. Hrvatska je u finale ušla s trećim vremenom kvalifikacija i potajnim nadama u borbu za medalju, no ono što su naši momci pokazali nadmašilo je i najoptimističnija očekivanja. Izbornik je za finale promijenio raspored u odnosu na kvalifikacije, postavivši najbržeg Jeru Hribara na prvu dionicu. Bio je to pun pogodak. Hribar je stotku isplivao za fantastičnih 47,77 sekundi, predavši štafetu kao drugi, odmah iza moćne Španjolske koja je veći dio utrke provela u vodstvu. Vlaho Nenadić, mladi Dubrovčanin, uskočio je drugi i zadržao Hrvatsku u samom vrhu, na trećem mjestu nakon polovice utrke. Činilo se da je sve savršeno posloženo. No, tada je uslijedio trenutak drame. Nakon treće izmjene i dionice Vilija Siveca, Hrvatska je pala na peto mjesto. U tim trenucima, dok su plivačke velesile poput Velike Britanije i Njemačke pojačavale tempo, izgledalo je da san o medalji izmiče. Ali tada je u bazen uskočio Toni Dragoja. Posljednji hrvatski plivač odradio je utrku života. S nevjerojatnim vremenom od 47,11 sekundi u “letećoj” izmjeni, prestigao je konkurente i doslovno u posljednjim metrima donio Hrvatskoj broncu, ostavivši iza sebe četvrtoplasiranu Španjolsku za samo 83 stotinke. Zlato je pripalo Mađarskoj (3:10,03), a srebro ruskim plivačima pod neutralnom zastavom (3:10,12).
Dva nacionalna rekorda u jednom danu
Koliko je ova četvorka bila spremna i motivirana, najbolje pokazuje činjenica da su nacionalni rekord rušili čak dva puta u istom danu. Već u jutarnjim kvalifikacijama najavili su velike stvari. S vremenom 3:13,06 postavili su novi najbolji hrvatski rezultat u povijesti, nadmašivši stari rekord koji su sami držali od Europskog prvenstva u Beogradu 2024. godine (3:13,91). Taj rezultat donio im je treće mjesto u kvalifikacijama, odmah iza Rusije i Velike Britanije, te je bio jasan signal da u finalu mogu napasti postolje. No, rijetko tko je očekivao da će u finalnoj utrci biti još toliko brži. Skinuti gotovo dvije sekunde s tek postavljenog rekorda u plivanju je podvig ravan čudu i dokaz savršene pripremljenosti i pobjedničkog mentaliteta. Vrijeme 3:11,08 novi je standard hrvatskog plivanja i rezultat koji ovu generaciju svrstava uz bok najvećih.
Iskupljenje nakon beogradske drame
Ova pariška bronca ima i okus slatkog iskupljenja. Prije nešto više od dvije godine, na Europskom prvenstvu u Beogradu, tadašnja štafeta u sastavu Nikola Miljenić, Jere Hribar, Vili Sivec i Toni Dragoja ostala je na korak do medalje. Osvojili su četvrto mjesto, a bronca im je izmaknula za svega 18 stotinki sekunde. Tuga i žal za propuštenom prilikom bili su veliki, no već tada je bilo jasno da ova generacija ima potencijal za velike stvari. Međutim, pariški uspjeh daleko je vrjedniji. Prvenstvo u Beogradu održavalo se samo mjesec dana prije Olimpijskih igara u Parizu 2024., zbog čega su ga propustili mnogi najbolji europski plivači. Bilo je to, kako su mnogi komentirali, “krnje” natjecanje na kojem su medalje u ovoj disciplini osvojile Srbija, Poljska i Grčka. Usporedbe radi, u Parizu 2026. Srbi su bili deveti, Poljaci četrnaesti, a Grka nije ni bilo u finalu. Ovo je prva hrvatska plivačka medalja na europskim prvenstvima u 50-metarskim bazenima nakon deset godina čekanja, a osvojena je u paklenoj konkurenciji, pobjedom nad plivačkim velesilama poput Velike Britanije (peta), Njemačke (šesta) i Nizozemske (osma). Već i sam ulazak u finale na ovakvom prvenstvu bio bi fantastičan doseg, a medalja je istinska senzacija.
