U nešto više od 14 godina prodano je tek pet hrvatskih otoka. Banjolski otoci Frašker i Fraškerić prodani su među prvima 2000. godine za 1,1 milijun eura ruskom tajkunu Vladimiru Jevtušenkovu, vlasniku velike ruske korporacije Sistema koja u svom sastavu ima oko 200 kompanija, otok Smokvica kod Primoštena prodan je 2002. za 9 milijuna kuna, dok je Goran Štrok 2005. za 6 milijuna eura kupio otok Jakljan s kojim je u kompletu dobio i otok života u Malostonskom zaljevu.
Kako prenosi Slobodna Dalmacija, od 1244 otoka na našem dijelu Jadrana, naseljenih ih je 65, no 85% ih je u državnom vlasništvu te oni nisu na prodaju.
Istražujući, došli smo do podataka da se Štefanijin otok, jedini u 16 Plitvičkih jezera, prodaje za otprilike 350.000,00 eura, otočić Trstenik nedaleko Korčule za 1,050.000,00 eura, Mali Kosmač za 700.000,00 eura te recimo, Srednja Kluda kod Trogira također za 1.050.000,00 eura.
Zašto se tako malo otoka prodaje i zašto sami ne iskorištavamo ono što imamo? Što se tiče slabe prodaje otoka, problem leži u dugačkom i kompliciranom procesu koji očekuje svakog potencijalnog kupca. Naime, ako kupujete otok od privatnog vlasnika, on najprije mora biti ponuđen općini, županiji pa državi, a tek onda vi možete doći na red. Ako i uspijete kupiti otok, plaže neće biti u vašem vlasništvu jer one spadaju u pomorsko dobro koje je opće javno dobro.
Posjedovati otok svakako je simbol prestiža. Nekome prilika za dobar biznis, nekome nacionalno blago u koje se ne smije dirati… Kakogod bilo, zasad nema straha od pretjerane rasprodaje hrvatskih otoka. Ako se i dogodi još koja prodaja otočića, hrvatsko zakonodavstvo i infrastruktura neće dopustiti da se išta izgradi i promijeni, kao što je situacija s Jevtušenkovim otokom Fraškerom te će samim time biti i sve manje potencijalnih kupaca.
