Sve je više ljudi koji su i fizički osamljeni. I žene i muškarci žive sami, a osamljeni su i kad su s nekim zajedno. Sve je manje smijeha, radosti i zadovoljstva. I ushita zbog ostvarenja skrivene želje ili pritajene žudnje – sve je, nažalost, manje. Sve nam se rjeđe ostvaruju snovi.
Unatoč silnom razvoju tehnike, medicine i čitave lepeze raznih znanosti i uz postignuća dodira s udaljenim planetima, s Mjesecom ili Marsom, suvremeni čovjek je sve nezadovoljniji i nesretniji. Dakako, u tom mnoštvu nesretnih nezadovoljnika ima i sretnih zadovoljnika. Nisu oni baš veliki izuzetak.Nema ih toliko da bismo rekli – suvremeni čovjek dostigao je razinu sreće i potpunog zadovoljstva Životom na Zemlji, nažalost.
Suvremeni Čovjek opsjednut je Materijalnim. Duhovno mu je sve udaljenije i nedostižnije. Nije uspjeh biti Duhovan, danas vrijediš toliko koliko si bogat, Materijalan. Nije to neki moj domišljaj, svi to znaju, ali malo je Ljudi koji mogu to promijeniti, a mnogi ni ne žele poremetiti novi poredak ljudskih vrijednosti. U najboljem slučaju – mogu se samo novom dobu prilagoditi.
Jeste li željni društva ljudi? Manjka li vam ljudikanje, razgovor s ljudskim stvorom bliskim vama. Imate li s nekim podijeliti Radost ili Tugu, Dobrotu ili Ljubav? Jeste li – baš u svakom trentku – svjesni razloga vlastitog postojanja. Ne odustajete li od putovanja do cilja Sreće i Zadovoljstva zbog osjećaja nemoći? Neću se iznenaditi ako vas ta pitanja malo uzdrmaju, jer i sa mnom je slično.
Najteže je starijim ljudima. Naravno, iz bioloških razloga oni su i osamljeni i usamljeni. Usud im je takav, ne mogu ga mijenjati. Mladi ne misle na starost, daleka im je. Ne vide je pa je ne mogu ni osjećati. Nemaju vremena ni za sebe, a kamoli za starije. Kad i mladi ostare, kasno je željeti vratiti se u mladost i biti drugačiji – za sebe i one oko sebe.
Nemali broj puta čuo sam da brojni riječki umirovljenici, koje je Život osudio na osamu, sjednu u gradski autobus (na bilo kojoj postaji) i voze se (najčešće imaju besplatnu kartu) sat, dva vremena riječkim ulicama. U autobusu im je toplo, vide ljude, čuju kako razgovaraju, ponekad sretnu i znance. Vide mlade i sjete se svoje mladosti. Nažalost, uz sve to pozitivno – vide i namrgođena lica, ljude bez osmijeha, s maskama neke daleke Nigdine i zemlje Neželjene. Ali, Bože moj, i to je Život u kojem i sami živimo. Ne možemo ga mijenjati, zamijeniti nekim drugačijim, boljim Životom.
I šetnja riječkim Korzom može biti razlogom da se bude među ljudima, makar bili bolno osamljeni među mnoštvom šetača. Uvijek ima nade da sretnete znanca, možda čak i Prijatelja, iako je danas sve manje onih koji će zastati zbog vas, a ne samo radi sebe. U ove dane veljače šetnja Korzom i nije baš najpoželjnija. Zastudenilo je. Teško je vjerovati da će nas samo hodanje zgrijati, pogotovo ako nam je, zbog osamljenosti, u Duši hladno. Ipak, hodati je zdravo, kažu ne samo liječnici. I ja vam isto preporučujem. Iskusio sam to na sebi.
Samo zbog posljednje dvije liječničke kontrole iskusio sam da čovjek neće biti osamljen ako pođe do Poliklinike Kliničkog bolničkog centra – na lokaciji Sušak. Svaki put kad sam došao u spomenutu Polikliniku zatekao sam mnoštvo čekača – pred prijavnim prozorčićima, laboratorijskim vratima ili liječničkim ordinacijama. Mnoštvo ljudi, uglavnom starijih – žena i muškaraca, samih ili u pratnji mlađih osoba – stoji ili sjedi (stolica je redovito manje od ljudi koji čekaju). Ozbiljnih – rekao bih gotovo tužnih – lica čekači su strpljivi, drugo im ne preostaje. U potrazi su za zdravljem, a ono nam je najvažnije – svima, odreda.
Ljudi su zbijeni, jedni do drugih, ali malo je razgovora. Tek tu i tamo čuje se poneka razmijenjena riječ, u najboljem slučaju rečenica.
I kad ne bih morao doći do sušačke Poliklinike, vrijedilo bi tamo poći, biti među ljudima, gledati njihova lica, biti u nekom filmu, gotovo nezemaljskom, s onu stranu Života. Većina ljudi – čekača na putu je za Nigdinu. O, Bože, koliko se ljudskih sudbina našlo na stranicama naše zbilje, u samo jednom djeliću Života koji se tiska po hodnicima sušačke Poliklinike? Nije potrebno čitati romane o našoj suvremenosti, svakodnevici – dovoljno je prošetati hodniciima naših bolnica i poliklinika. Tu se „čita“ Život uživo – onako kako nam to serviraju naše televizije – samo ne selekcionirano, ne birano i ciljano za ovakav ili onakav pristup. Gleda se film Života onakav kakav jest.
Danas je četvrtak, peti dan mjeseca veljače – oblačan, vjetrovit, prohladan dan (meteorolozi su rekli – od minus 3 do pozitivnih 5 stupnjeva). Puše „škura bura“, ujutro je bilo i nekog kvazisnijega. Lepršale su sitne pahujice, ali snijeg se nije zadržavao na tlu. Oko 11 sati bura je brisala tragove mokrine rastopljenoga snijega. Međutim, snijega ima na vrhovima Cresa, na Učki, prema Tuhobiću i Velebitu. Rijeka i Kvarner okruženi su prstenom bjeline.
Možda su moja današnja razmišljanja u skladu s vremenom. Vjerujte mi, ne mislim drugačije ni kad je najsunčanije i najtoplije vrijeme. A vi? Idete li među ljude, ljudikate li ili ste osamljeni i još se uvijek tražite. Kad se nađete, kad otkrijete što je skriveno u dnu Duše vaše, znam iz iskustva, spoznat ćete da vrijedi živjeti i u ovakvom Životu kakav je naš, nerijetko siv, turoban.
U priloženim fotografijama vidjet ćete, možda i vama poznate, prizore iz sušačke Poliklinike (sve su naše bolnice i poliklinike iste ili slične) i malo kvarnerske – burovite i oblačne atmosfere.
Borislav Ostojić
