Obožavam nazive koje su ljudi dali za određene dijelove tijela, situacije ili osjećaje. Tako mi među omiljene spadaju:
– Adamova jabučica ( tko god se sjetio ovoga davnih dana, bolje ime nije mogao dati ovom našem muškom obilježju)
– Pileća prsa ( deformacija koju ima jedan moj prijatelj koji nam je kao klincima objašnjavao kako on ima ”pileća prsa”, a mi smo ga zajebavali da li su Purisova ili Cekinova )
– Iksice- noge koje izgledaju kao slovo X
– Dokoljenke- sise koje vise, sam izraz kaže do kuda sežu
To je ono što se tiče tijela.
Od situacija i emotivnih provala su mi odlične:
– jede govna ( laže k’o pas)
– puni i jaja ( ovo je nova provala mog kolege koju je negdje nedavno pokupio i koristi je u svakoj trećoj rečenici, i koliko sam shvatio predstavlja ono kad te netko davi i općenito, kida ti živce)
– đubre jedno ( đubre obično, đubre muško, đubre kakvogodhoćete, mučko đubre ( po Mamiću) – tako kratko, a tako dobro opisuje smeće od čovjeka
I da ne duljim, onaj genijalni izraz za osjećaj:
– knedla u grlu- naslov današnje kolumne. Onaj prokleti osjećaj kada te netko krivi, a ti znaš da si kriv pa gutaš knedlu i bezuspješno je pokušavaš sakriti. Ili ono kada ti se cura prokleto sviđa i ne sličiš sam na sebe, i sad je tajming da je poljubiš, i ako te odbije to će biti kraj svijeta. Uz sve što si do sad progutao zbog nje, još moraš progutati i knedlu da bi je poljubio. Ljubiš sa knedlom i bojiš se da njoj ne uleti u usta. Ako prihvati pusu, na konju si, a bogatiji za jednu knedlu koja ne završava u želucu nego tko zna gdje. Valjda u raju za knedle. Nakon te knedle sve je lakše.
E, pa danas je riječ o toj knedli. Onoj nakon koje osjetiš ono nekakvo olakšanje. Ona knedla- pobjednica. Ona knedla koja je ponekad bolja od osjećaja kada svršiš, svrš-knedla. Ona koju si morao progutati da bi došao do cilja, olakšanja, da bi postigao željeno. Rekao bih da su knedlice u grlu ona zadnja vrata čiji lokot treba otvoriti da bi stigli do cilja. I zato tvrdim- većinu puta, knedla je pozitivna stvar, i apsolutno nije fer da je se uvijek svrstava u onu negativnu kategoriju.
Kad šećem Lungo mare, valjda morski zrak utječe na brzinu protoka mojih misli pa razmišljam o ovakvim stvarima. Baš večeras razmišljao sam- koliko je knedli na svijetu ostalo poraženima, koliko je samo ljudi odustalo da proguta svoju knedlu- uspješnicu, samo zato jer nisu probali, jer su se usrali? Da li su razmišljali zašto se u tom trenutku njihova postojanja pojavila ta knedla i da je samo jedna prokleta knedla mogla totalno promijeniti tijek njihova života. Pitam se koliko li je sretnih veza moglo nastati, samo da je netko progutao tu knedlu. Koliko je ljudi moglo biti sretnije, da su samo rekli što im je na pameti usred neke rasprave, umjesto da su šutjeli. Koliko ljudi je moglo imati posao iz snova?I tako unedogled. Morski zrak čuda radi.
Pomislih- ako me jednog dana na nebu, kako kažu, dočeka Sveti Petar i počne postavljati pitanja, biti će to vjerojatno isto posljednja vrata koja moram otvoriti prije nego što uđem unutra. Pitam se da li ću onda imati knedlu, kao pred ispit. Da me taj Sveti Petar, Šanpjero, pita: Mauro, blento jedan, što se tebi najviše svidjelo u ovom životu na Zemlji?
Rekao bih mu kao iz topa: sloboda izbora, Šanpjero. Sloboda izbora.
Sv. Petar: kako to misliš?
Ja: ti si pametan čovjek. Mislim da shvaćaš što ti želim reći.
Sv. Petar: Naravno da shvaćam. Zašto onda te misli nisi prenio na druge?
Ja: pokušao sam, ali nisu me slušali.
Sv. Petar: trebao si biti uporniji.
Ja: bio sam, ali sam na kraju shvatio da što god savjetuješ ljudima, ionako naprave onako kako oni žele. Pa sam odustao. A sad me pusti unutra.
Sv. Petar: još ćeš ti meni tu malo ispred vrata počistit!
Ja: Šanpjero, znaš da meni ne stoji metla. Sačekaj moju štrigu da doleti na njoj, pa će ti očistiti
( rekoše mi svi oženjeni prijatelji da su im žene štrige, pa vjerujem da ni moja neće biti drukčija)
Fora mi nije uspjela, pa sam malo počistio i ušao unutra bez problema. Najljepše je ući unutra bez problema. Opustio sam se sa Sv. Petrom čim sam progutao onu prvu knedlu.
A tada sam se ipak vratio na Zemlju, sretan da još uvijek imam vremena uporno govoriti svim ljudima koje volim da imaju slobodu izbora. Da se ne boje. Ničega. Da se ne boje sebe, nego da rade ono što im srce želi. Ako im se šeće na suncu, pa kvragu, neka to naprave! Ako žele postati slavni glumci, neka rade na tome da to i postanu! Nema veze ako ih svi ismijavaju zbog toga. Ako im svi govore- moraš ovo, moraš ono, a osjećaju da to ne žele- onda neka to ne naprave. Kada sam bio klinac, ovo sam svrstavao pod ”buntovništvo”. Sada shvaćam da se ja ne bunim protiv ničega. Ja samo živim onako kako želim živjeti, ne mareći što drugi misle o tome. I bio bih sretan da svatko od nas živi onako kako želi. Za svih ima mjesta, za svih ima sreće. Živi i pusti da žive, najljepša rečenica ikada nastala.
Zato, pojedite jebene knedle i napravite ono za što do sada niste imali muda! Trenutak je sad, knedla će otići u raj za knedle, a prilika možda više nikada neće biti tu.
Isuse, zvučim kao neki new age manijak. Ali ovo je stvarno tako. I svi mi mogu govoriti da nije. Ali ja znam da je. U mom svijetu je.
Svatko od nas je svoj svijet. I živite taj svoj jebeni svijet, i gutajte te knedle! Jedino tako ćete otvoriti ona vrata…
Ulazite, dragi moji, ulazite!
Do sljedećeg četvrtka,
ljubi vas vaš blesan…
Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
