Na trećem koraku u “Do proljeća u sedam koraka” putovanju kazališnom sezonom Festivala Opatija, ugostili smo sinoć (petak, 4. ožujka) u dvorani hotela Adriatic zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh s izvedbom predstave “Spektakluk”. Kruha i spektakluka krilatica je ovog našeg trećeg koraka i druge predstave za odrasle koju je došlo pogledati više od petsto gledatelja. Jedino zajedničko što su prve dvije predstave imale jest što su gledatelji lijevali suze: doduše na prvom koraku s &TD-ovim “Prvi put kad sam ti vidjela lice” zbog potresnih emocija, a sinoć – od smijeha. U duhu spomenute krilatice, vjernu publiku dočekala je degustacija sponzoriranih novih pekarskih proizvoda Radnika Opatija “francuzLUK“ – kruh s lukom te alternativno s majčinom dušicom i ružmarinom.
“Spektakluk“ govori o današnjem vremenu – vremenu kontroverzi, dramatičnosti, populizma, senzaciomalizma,… Poruka koju ovo naše vrijeme, koje se unazad četrdesetak godina izobličilo više negoli kroz cijelu povijest ljudskoga roda nosi jest da je život ništa više nego reality show. Dvije izvanserijske ikone hrvatskog glumišta – Tarik Filipović i Rene Bitorajac kroz niz vrlo humorističnih skečeva, kronološki posloženih u jedan životni vijek, uvjerile su u to i najveće skeptike i realiste.
Djecu već iz pelena tjeraju u talent showove gdje pjevaju iako još ni zube nemaju; trendovsko ponašanje školarki koje beznačajnim životnim sitnicama davaju na n-tu potencirani značaj; izborima za predsjednika 7B ismijavaju se demokratske procedure političkih izbora na hrvatski način; dramatični i užurbani život biznismena kojemu je osnovna alatka za posao mobitel, no i dalje se ne izvlači iz ralja kladionice i birtije; ljubav koja je u dijalogu na prvom spoju jedno, a u toku misli nešto sasvim drugo; ljubavi koja nakon nekoliko godina braka izbljeđuje i postaje natjecanje u uvredama; te na kraju čak i nakon života koji je protekao kao nekakva sjena na periferiji, daleko od važnoga, smrt je prikazana kao reality show “Umri pretposljednji“ kako bi zadnji preživjeli udahnuo blještavilo konfeta.
Sve su ovo crtice koje čovjeka dok gleda „Spektakluk“, predstavu čija su osnovna autorova sredstva ironija, parodija, imitacija i sarkazam, tjeraju na smijeh, no ako bi se na trenutak zapitao o smislu, kriterijima i standardima koji su ovdje ismijani – prepoznaje se u gotovo svakoj sekundi sinoćnjeg showa.
