Nakon radnog i uzbudljivog ljeta vraćaš se na ČAnsonfest na kojem si lani osvojio prvu nagradu publike. Što očekuješ od nastupa ove godine i s kojom se pjesmom predstavljaš?
Očekujem da ove godine neće padati kiša, pa će se festival održati na Crekvini, prekrasnom mjestu za koncerte u Kastvu. Ono što želim je samo izaći pred publiku, sjesti za klavir i otpjevati pjesmu, a kasnije – što Bog da.
O čemu govori pjesma „Cesta za raj“? Kako si odlučio upravo s njom nastupiti?
“Cesta za raj” priča je o mojoj prijateljici koja je, nažalost, jednog dana dok je išla na posao, poginula u prometnoj nesreći. Tada je imala samo 21 godinu, a meni su to javili dok sam se vraćao sa nastupa. Neke stvari nikada ne prihvatiš, pa godinama u sebi vodiš neke dijaloge, kako sa sobom, tako i sa dragom osobom koje više nema. Kao i u lanjskoj pjesmi, svu svoju bol prenio sam u ovu pjesmu koja je, eto, godinama nastajala u meni. Čini se da pjesmama sa kojima nastupam na Čansonu na neki način “čistim” samog sebe iznutra. A i gušt je napraviti neki odmak od ”veselica” koje su ipak do sada obilježile moju karijeru, i kojima cijele godine uveseljavam sebe i druge.
Koji je sljedeći spot koji ti je u planu snimiti, da li možda za pjesmu Cesta za raj?
Nisam razmišljao tako daleko. Trenutno sam koncentriran na to da što bolje pjesmu izvedem uživo, a vjeruj mi, to nije lako kada pjevaš o tako teškoj temi koju svakim izvođenjem ponovno proživljavaš. Emocije naviru svakog trenutka, a priliku za ponavljanje nemaš. Dan – danas kada izvodim prošlogodišnju ” Ča bin se otel mu reć” na kraju svojih koncerata, znam biti na rubu suza.
Nedavno si se nakon kratke pauze vratio na naš portal Teklić u svoju redovnu kolumnu. Hoće li čitatelji sada upoznati nekog novog Maura?
Ma kakav novi, stalno sam isti. Kako mi dođe, tako pišem, nikada se nisam zamarao sa time. Neko vrijeme uzeo sam pauzu i od pisanja i od nastupa samo da “napunim” baterije, i moram priznati da se itekako isplatilo.
Kako su čitatelji reagirali na tvoj povratak? Dobivaš li od njih povratne informacije?
Čitatelji su i tražili da se vratim i stalno slali mailove i inbox na Facebook. I drago mi je da je tako, lijep je osjećaj znati da te vole čitati, da si stvorio naviku da svakog četvrtka ujutro ljudi otvaraju teklic.hr da bi pročitali o čemu danas razmišljaš. Još mi je draže sresti neku nonicu koja kaže da se nasmijala na neki moj tekst koji je pročitala u tiskanom izadnju Teklića.
Je li i za pisanje kao i za sviranje potrebno stalno vježbanje? Postoji li bitna razlika između pisanja pjesama i kolumni.
Sad ću izreći jedan stvarno veliki klišej, ali tako je – to je poput vožnje bicikla – kad jednom naučiš, ne zaboravljaš. Meni su i pisanje kolumni i pjesama neka vrsta katalizatora – toliko ti je lakše na duši kada to ”baciš” na papir. Jedina je razlika što u pjesmi u što manje riječi moraš ispričati što više. A tamo gdje riječi više nemaju težinu, srećom imaš glazbu.
U kolumnama možeš ”lajati” koliko ti drago, što mi je opet super, jer ljudi čitajući dobiju dojam da sa tobom sjede na kavi i pričate o svemu što vam padne na pamet, bez ograničavanja.
Nemam omiljenu kolumnu. Svako toliko neka digne prašinu, a redovito su najčitanije one koje u naslovu sadrže popularne nazive ” Rozga, Severina, sisa, penis…”. Na to se ljudi pale. Sama Jelena Rozga priznala mi je da je kolumna nazvana po njoj došla i do nje i da se dobro nasmijala.
Znam da je i kolumna ”Došlo vrijeme da se meće u ’93- e” također digla veliku prašinu i sva sreća da su već u trenutku objavljivanja cure tog godišta bile punoljetne, inače bi nastala frka.
Zadnje što sam napravio je kolumna o samoljepljivim sličicama na političare, gdje sam se podosta “okomio” na sveprisutnog sugrađanina Slavka Linića, pa samo čekam da mi murja pokuca i da malo završim u zatvoru. Iskreno – baš bih htio jednu noć i završiti u zatvoru, čisto da vidim kako je to pa da vam i o tome mogu pisati. Kada ne pišem o takvim ”porkarijama” pišem i ozbiljno, sve ovisi o raspoloženju.
Postoji li neka kolumna koju si napisao a misliš da je pogrešna, ili bi ju malo izmijenio. Primijetiš li na njima da odrastaš i možda mijenjaš stavove. Je li gore pogriješiti u kolumni ili na nastupu?
Ne, svako vrijeme svoje nosi. Kada sada čitam ”Mauroviziju”, koja obuhvaća mojih prvih 80 kolumni, naravno da vidim kako sazrijevam, kako bih danas nešto rekao drukčije, a možda sam s vremenom i promijenio neko mišljenje. Mijenjao ne bih ništa – kolumne su odraz jednog vremena u kojemu su nastale i upravo takve moraju biti. Zamisli da sada možeš ispraviti samo jedan trenutak u svom životu, naprimjer, kada si bio ludo zaljubljen sa 15. Vjerojatno bi to onda promijenilo cijeli tok života i više ništa ne bi bilo isto.
Što je dosada bio najveći izazov u tvojoj karijeri?
Definitivno odlazak u solo-vode. Nakon 10 godina u popularnom bandu u koji si uložio svu svoju energiju, želju i znanje uopće nije lak korak. Moraš imati poprilično veliku ”petlju” krenuti sam, ispočetka se .suočavati sa nekim stvarima koje su daleko iza tebe. Ali volim izazove, i ovaj se pokazao kao pun pogodak. Sada, skoro godinu dana od odlaska, moram priznati da je upravo to bilo ono to mi je trebalo.
[youtube K2o6reoWw_0]
Iako praktički krećeš ispočetka, sa novom ekipom, novim ljudima, suočavaš se sa novim/ starim preprekama, upravo to u tebi budi onu strašnu želju, a želja je u životu sve. Kada nestane želje, kao da se gasi onaj život u tebi. Ako uz želju imaš i vjere u ono što radiš, a onda nema granica i prelaziš preko svih prepreka.
Da se moraš opisati u jednoj riječi to bi bila…
Strast.
Bi li se Mauro ikada mogao odseliti iz Rijeke i prestati stvarati na dijalektu?
Možeš odseliti mene iz Rijeke, ali Rijeku iz mene ne možeš. To je najljepši grad na svijetu i da imam 6 života, nikada mi ne bi dosadila koliko je volim. I nju, i Kvarner i naše ljude.
Gdje bi se htio nalaziti za 10 godina?
Za deset godina držati ću koncert na Trsatskoj gradini, dok će parovi piti dobro vino iz visokih čaša i uživati u ljetnoj noći. Iza sebe ću imati još nekoliko uspješnih albuma, knjiga, ženu i dječicu, kuću na Kostabeli i nekoliko oldtimera u garaži.
Osim ČAnsonfesta, koje iduće nastupe možemo najaviti?
Jesen nam kuca na vrata pa mene i moj novi band, Maurose, možete očekivati po raznim marunadama i takvim događanjima. Ako nas nema tamo, vjerojatno nekog ženimo, rastavljamo ili nešto treće.Poslije Nove godine planiramo do Australije, odražati par koncerata za naše ljude tamo.
U onoj mojoj ”pauzi” napisao sam brdo vedrih, pozitivnih i brzih pjesama koje polako postaju album, pa Maurosi već sada snimaju pjesme koje će se itekako vrtjeti ove zime i maškara. Mislim da sam to dužan svojoj staroj publici. Nerijetko mi pišu ” vrati se u Koktelse”, a ja to sada više ne bih ni za živu glavu jer tek sad mogu reći apsolutno sve što želim i onako kako želim. Mislim da trenutno sviram harmoniku bolje nego ikada u životu, koliko uživam u tome.
Ako ste voljeli moj rad u starim Koktelsima, vjerujte mi, voljet ćete i ovaj album koji slijedi.
A prije toga, dođite na Čansonfest, ovoga petka u 21.00 h.
