Taj dan i noć preda mnom je bila duga vožnja busevima. Dobrodošao predah za odmor, čitanje i gledanje filmova. U busu od Paraty-a do São Paulo-a najprije se vrtio Predator uz pucnjavu i Arnijeve krikove na portugalskom. Zabavno prvih 10 minuta i jako prikladno za bus pun djece. Nakon završetka svi smo odahnuli i ponadali se da će sljedeći film biti nešto sasvim drugačije, nekakva komedija ili triler, nešto novije i gledljivije. I onda je počeo Predator 2… Koji je šoleta poticao da po obalnoj cesti punoj zavoja vozi još i luđe.
Neću lagati da mi nije bilo žao kad smo stigli u São Paulo. Na sreću bus za Foz do Iguaçu kretao je sa istog kolodvora koji je bio ogroman i pun ljudi koji su jurili na sve strane. Nakon tri sata krenula sam do perona i kad smo se ukrcali promatrala da li ima još kakvih turista. Sve su bili Brazilci i jedna skupina udomaćenih Kineza koji su sjedili na drugoj strani paralelno sa mnom. Sjedalo je bilo široko i na mojoj strani samo jedno, sjedila sam naprijed što mi se činilo nekako sigurnije. Iako su Kinezi bili simpa i čak nešto pričali sa mnom, meni je opet proradila mašta i u glavi mi se počeli vrtjeti svakakvi scenariji…15 sati duga vožnja, mračan autobus kroz pustoš, neka sumnjiva ekipa. Kad je oko 8 sati vani pao mrak, svjetla se u busu nisu upalila, TV nije radio, pa ništa od filmova, a nitko od putnika nije ni palio svoja svjetla za čitanje. Vani nije bilo nikakve rasvjete i u busu je bio potpuni mrak. Super, ne vidim ni prst pred nosom. Pa što je tim ljudima, nije valjda da idu spavati već u osam!?! Ja sam upalila svoje svjetlo, ali mi je izgledalo kao da sam pod reflektorom i da svi iz mraka bulje u mene, pa sam ga brzo ugasila. Cijelu noć je bilo užasno hladno zbog klime, a svakih par sati bi stali uz neki kafić uz cestu. Jedno dva sata prije dolaska na odredište, nikako da krenemo dalje jer se broj karata nije slagao sa brojem putnika. Nakon 12 sati vožnje na zadnjem sjedištu otkrili su lika koji se tamo ušuljao i sve do tada vozio bez karte, pa su ga konačno izbacili. Dobro se i prošvercao!
Nakon iskrcaja upoznajem tatu i sina iz Švedske, ne znam kako ih prije nisam primijetila u busu, i zajedno lovimo bus do centra, pa do granice gdje nakon pregleda putovnica, čekamo sljedeći bus koji nas vozi u Puerto Iguazú na argentinskoj strani. Hostel nisam unaprijed rezervirala, pa nakon kratke šetnje nalazim slobodan krevet. Na recepciji upoznajem Katie i Toma, prijatelje iz Melburna. Katie je, kao i ja, željela vidjeti slapove i sa brazilske i sa argentinske strane, ali kako Australci za ulazak u Brazil moraju platiti vizu Tom-u se nije dalo davati toliko novaca za jedno popodne, a Katie ima i britansku putovnicu, pa odlazimo samo nas dvije.
Prvi pogled sa brazilske strane ostavio me bez daha, oduševila me ta ogromna količina vode na granici Brazila i Argentine koja se nevjerojatnom snagom obrušava u 275 slapova. Vrijedilo je provesti 15 sati u busu da bi ovo vidjela.
Nakon prolaska po drvenoj šetnici neposredno iznad slapova, potpuno smo se smočile zbog prskanja vode, a to je baš godilo na tamošnjoj vrućini. Zatim je počeo pljusak, pa se opet razvedrilo. Na povratku smo odlučile prošetati do izlaska iz parka što je trajalo duže nego što smo očekivale. Ipak smo stigle na zadnji bus natrag u Argentinu i taj sam dan brazilsku i argentinsku granicu prešla čak tri puta. Tomu nismo rekle kako nas je potpuno oduševilo ono što smo vidjele, već samo da je bilo lijepo. Navečer smo svi troje izašli u jedan od restorana i uživali u odličnoj argentinskoj hrani…moja prva argentinska večera!
Stajala sam točno iznad vrha litice sa koje se slapovi na argentinskoj strani obrušavaju i zurila u zapjenjeno dno. Prema legendi, bog se namjeravao oženiti za prelijepu djevojku koja je u kanuu pobjegla sa svojim ljubavnikom. U gnjevu bog je rascijepio rijeku i stvorio vodopade, te tako osudio ljubavnike na vječni pad.
Drugo jutro zajedno sa Tomom odlazimo na obilazak slapova sa argentinske strane koja je puno impresivnija, Tom je imao sreće. Nakon šetnje oko širih i užih slapova, gromoglasnih i onih manje bučnih ukrcali smo se na gliser. Par puta smo prošli ispod samog slapa, zaklanjajući oči od jačine vode koja nam se obrušavala po glavama. Za torbice i foto aparate smo dobili posebne nepromočive torbe. Kad smo sišli s glisera sa nas se cijedilo. Nisam bila preplavljena samo vodom, nego i osjećajima sreće i adrenalina. Kakav zabavni park, upravo sam prošla ispod majke svih slapova…i cijele njene obitelji. Nakon što je našim tijelima prestao kolati adrenalin shvatili smo da smo gladni i prošetali do restorana. Jedva smo čekali da predahnemo, ali na scenu su stupile nove zvijezde…slatke životinjice nalik rakunima. Nakon par slika, sa nestrpljenjem smo prešli na sendviče, ali naši novi prijatelji se nisu dali ignorirati. Preko stolice, pa preko ramena i bez netom kupljenog sendviča najprije je ostao iznenađeni stariji gospodin, a zatim i jedna djevojka. Kakvi vješti kradljivci, a k tome i drski, kradu ravno ispred nosa! Pojesti sendvič bila je prava misija, daleko od sanjanog predaha, a prvotnu zabavu uskoro je zamijenila iznerviranost. Svako toliko bi izašao konobar i tjerao coate lupajući krpom po stolovima, ali to je bilo kratka vijeka. Za par sekundi evo njih opet.
Naizgled bezopasni coati razrađuju tehniku za napad na hranu turista. Dečki, pravite se flegma i kad cura zagrize u napad. Ti s lijeve, ti s desne strane, a ja ću preko leđa. Onaj tko se dočepa plijena dobiva pola sendviča, a ostala dvojica dijele polovicu. Jasno?!
Osim na mnoštvo leptira naišli smo i na ovog bezopasnog guštera, koji se kretao sporo i predvidivo. Pravo olakšanje nakon nepodopština koje su izvodili Coati.
Zadnje mjesto na koje smo se uputili bilo je Đavolje grotlo. Nakon pola sata pješačenja po mostovima direktno iznad vode stigli smo do rascjepa u obliku potkove niz koji se sa svih strana obrušava nevjerojatna količina vode velikom snagom i uz golemu buku prskajući sve naokolo.
Zahvaljujući metalnoj konstrukciji isturenoj iznad samog mjesta slijevanja vode, mogli smo gledati direktno u dubine tog zapjenjenog i zakuhanog kotla. U meni su se miješali divljenje i strah.
Iako smo se nadali prekrasnom danu, ni u snu nismo očekivali da će završiti uz toliki prasak. Osvježeni oblacima kapljica i probuđeni silnom energijom krenuli smo natrag u Puerto Iguazú.
Nola
Sljedeći nastavak bloga Moj put oko svijeta pročitajte u petak, 18.11.
Komentari