Vjerojatno bi neka umirovljena jugoslavenska činovnica koja je život provela u uredu za svojom tipkaćom mašinom samo zakolutala očima pitala ”a što je tu romantično?”, a ja bih joj rekao – tako mnogo toga! Ozbiljno razmišljam o kupnji jedne. Nedavno sam počeo primjenjivati jednu totalno old-school taktiku koju sam do sada gledao samo na filmovima – kada pišem neku pjesmu ili tekst, radim to rukom s omiljenom kemijeskom olovkom na A4 papiru.
Kada nisam zadovoljan učinjenim, demonstrativno grabim papir i zgužvam ga, te bacam na pod. Genijalan je osjećaj gužvanje tog papira jer valjda tu preneseš onu ljutnju na samog sebe jer nisi uspio sročiti nešto što si htio na pravi način. Druga stvar, koju odgovorno tvrdim je da – kada pišeš rukom, jednostavno imaš jači utjecaj na cijelu priču nego kada samo tipkaš po tipkovnici laptopa. Sjećam se da sam za sve bitnije ispite u životu uvijek zapisivao natuknice rukom, i to bih najbolje upamtio. Da ne duljim – pisanje rukom je zakon!
Koliko god puta volio da me je Bog stavio među onu manjinu koja piše lijevom rukom, budem ljut jer znam da ako pišem nalivperom, sekundu kasnije sve bude razmazano po papiru jer rukom sve ”povučem” za sobom. Muko moja, kako li sam ruku držao u osnovnoj školi kada smo morali pisati nalivperom. Inače, divim se ljudima koji i danas drže do svog rukopisa i lijepo pišu. Da ne pričam da mi je ideja o upisivanju tečaja iz kaligrafije i želja da pišem kao ljudi prije 150 godina totalno pala u vodu kada sam shvatio da sa svojom lijevom rukom samo mogu nastaviti rastezati mijeh svoje harmonike i svirati gitaru kao Jimi Hendrix.
Da vam buden iskren, malo sam tužan kada vidim kako nas tehnologija jede. Ždere. Ja, koji sam totalni techno freak, s uvijek najnovijim modelima mobitela, kompjutera, tableta , koji ih obožavam zbog svih mogućnosti, eto, toliko ih i ne volim. Nezamislivo mi je da se djeca za 20-ak godina možda neće znati ni pošteno potpisati. Uostalom – neće im ni trebati, naslonit ćeprst na ekran ili će im neki ludi skener skenirati lice, oko, štojaznam. Što li će raditi neki novi Mauro tamo 2045. Kada ne bude zadovoljan napisanim tekstom? Gužvati tablet umjesto papira? Ne znam. Mislim da nas tipkanje po tim čudima samo čini nervoznijima, jer sve želimo brzo , brže, najbrže. Onaj krasopis koji sam htio naučiti nekako smiruje, povećava koncentraciju, vjerojatno i stvara ogroman užitak onda kada znaš tako pisati.
Uzmimo samo za primjer bilo koje društvance od petero-šestero ljudi koje se danas nađe na piću u svom omiljenom kafiću. Promatrajte ih. U biti, ne morate druge, promatrajte svoje društvo. Neće proći dvije minute, a da netko ne tipka po svom mobitelu, tabletu ili čemu već. Konstantna napetost, brzina. Stalno si dostupan. Već sam sms bio je prebrz, a ovaj mobilni internet je ”začinio” stvar do kraja. Budimo realni, totalno je cool kada u svakom trenutku možeš nekome poslati blesavi video-klip, sliku ili poruku, ali do znanja davati u svakome trenutku cijelome svijetu gdje si i što radiš – nije normalno. Taj osjećaj koji su probudile društvene mreže- moram , moram, moram ovo zabilježiti da svi vide. Ako ne podijelim sa svima, kao da se nije dogodilo. Pizdim na koncertima kada vidim kako ne ispuštaju mobitel iz ruke. Nema šanse da će ga doma gledati na mobitelu. Daj osjeti trenutak, čovječe.
Ne znam da li sam spominjao, ali fenomenalan ulični svirač u Opatiji iz sveg srca pjeva ( a to se itekako osjeti) ” While my guitar gently weeps”. Suze su mi u očima i obožavam taj trenutak ljudskosti u sebi, kada me netko tako slučajno ”razvali” i ”izuje iz cipelica” , danas, u vrijeme kada imaš tako ”izbildane osjećaje” i teško da ćeš pokazati emocije. E, taj ulični svirač, na onih 10 loših koji bezveze tamburaju, budi u meni ono ljudsko, i ne pada mi napamet da vadim mobitel i snimam. Samo želim slušati i biti tamo, u tom trenutku. Osjetiti taj moment koji ću vjerujem još dugo prepričavati. Naravno, do mene stoji turist s curom, koji s onim ogromnim tabletom koji ima futrolu koju onako baciš dole, a jebeš me, A3 formata valjda, snima tog čovjeka i to ne prestaje. Mi ljudi smo totalno otišli u klinac. Točka.
Uzmimo još jedan primjer. Rođendani. I onda laptop spojen na zvučnike. Majko mila. ZABRANIO bih laptope na bilo kakvim zabavama. Svako toliko se nađe netko kome se ne sviđa pjesma pa prebacuje, onda se netko konektira na Youtube pa skupa gledaju smiješan video, a ćevapi pregore jer nitko ne pazi na njih.
Ili kad vidim balavca koji je samog sebe nazvao DJ-jem, napunio laptop mp3cama koje su sada ”in” i pušta muziku. Ali on ne kaže da pušta muziku. On ”svira”. Sviraš ti kurcu, balavac. Svirkom i talentom se mogao zvati onaj DJ koji je prije 30-ak godina itekako znao svaku svoju ploču u dušu, i ulazio iz pjesme u pjesmu bez da čuješ razliku u BPM-u. To je bila umjetnost. Okani se ti dečko laptopa i uvjerenja da si neki DJ i bolje poslušaj ”While my guitar gently weeps” tamo na ulici.
Ali nema veze. Tko god si dozvoli da mu se dogodi ”While my guitar gently weeps” moment, još uvijek nekako ima nade. Uzmite papir, kupite najbolju kemijsku olovku s kojom uživate pisati, i pišite bilo što. Kako se osjećate, pišite gluposti, crtajte,oslobodite bilo što iz sebe. Onda uhvatite taj papir u ruku, zgužvajte ga, bacite na pod ili pak gađajte koš. Osjećaj – skoro bolje od seksa.
Do sljedećeg četvrtka…
Voli vas Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
