Došlo je vrijeme odlaska iz Patagonije. Iako me oduševila moram reći da mi je bilo drago da se vraćam u tople krajeve, Bariloche je stalno bio vjetrovit i hladniji nego jug Patagonije. Mislila sam da ću ravno do Mendoze, ali sam u vodiču pročitala da se kod San Rafael-a nalazi kanjon kojeg nazivaju argentinskim Velikim kanjonom, pa sam se tu odlučila zaustaviti na dva dana i uživati u krajoliku Divljeg Zapada. Već nakon nekih pola sata vožnje iz Bariloche-a pejzaž se počeo mijenjati u pustinjski sa stijenama u narančasto žutim tonovima i redovima čempresa tu i tamo. Super, super, super…bolju odluku nisam mogla donijeti. Naime premišljala sam se da iz Bariloche-a pređem granicu u Čile i posjetim vulkane, ali drago mi je da sam odlučila ostati u Argentini i preko Mendoze doći do Santiaga jer regija s ovakvim krajolikom potpuno je drugačija od svega što sam do sada vidjela.
Na putu iz Bariloche-a prema San Rafael-u krajolik se počeo mijenjati, a ja sam uživala u pogledu kroz prozor autobusa.
Još jedna noćna vožnja je preda mnom, ali sjedala su široka i mogu se spustiti u skoro ležeći položaj, u autobusu smo imali hranu, prikazivali su dobre filmove, a imali smo čak i zabavu. Simpatičan barba koji je čak bio skockan u nekakvom casual odijelu podijelio nam je papiriće s brojevima i dao nam neki štapić da ih možemo probušiti te je uskoro preko mikrofona započeo tombolu. To mi je bilo baš smiješno tj. nisam to očekivala u autobusu, ali bilo je zabavno. Tombolu je osvojila cura iz stražnjeg dijela autobusa i za nagradu je dobila bocu vina. Kako smo krenuli popodne najprije smo bili posluženi čajem ili kavom uz kekse i nezaobilazni argentinske slatkiše Alfajores, mekani sendvič od dva šećerna keksa i namaza od karameliziranog mlijeka dulche de leche sa strane posutim kokosovim mrvicama. U Argentini ih se može naći na svakom koraku, s preljevom od bijele ili tamne čokolade. Inače su jako slatki, a pogotovo ovi koji dolaze upakirani, malo previše za moj ukus.
U San Rafael sam stigla u 5 ujutro i uzela taxi do hostela. Recepcioner me je odveo u spavaonicu i rekao da mogu ići spavati iako nisam za tu noć imala plaćeno što je bilo super. Ujutro sam prošetala po gradu, širokim cestama u hladu stabala, po trgu s fontanom, prava slika uspavanog argentinskog gradića. Srela sam curu iz hostela koja me je uputila gdje da ulovim gradski autobus za kanjon i rekla mi da tamo mogu splavom prijeći na drugu stranu kanjona i uživati sama na plažici.
Pola sata vožnje izvan grada ušli smo u kanjon Atuel koji me na prvi pogled oduševio svojim toplim bojama i kontrastom zelenila pokraj rijeke.
Autobus je prolazio uz uzburkalu rijeku uz koju su se nalazila mnogobrojna mjesta za rafting, restorančići i puno drvenih apartmana za odmor koji su u to doba godine bili skoro pusti. Iako jesen vrijeme je ipak bilo izvrsno, sunčano i toplo. I to više nego što sam očekivala. Kad smo se iskrcali na zadnjoj stanici Valle Grande gdje umjetna brana tvori prekrasno intenzivno plavo jezero okruženo golim planinama čudnovatih oblika stijena i škrte pustinjske vegetacije, zastao mi je dah. Kako prekrasno. Osim kao ulje mirne vode i veličanstvenih stijena nigdje nije bilo žive duše i vladali su surealni mir i tišina. Nažalost vozač je rekao da autobus kreće nazad u grad za pola sata, a sljedeći je tek u deset navečer! Budući da je tada bilo oko dva popodne nije mi bilo druge nego iskoristiti tih pola sata za brzinsko razgledavanje jer do deset navečer ostati u ovoj pustoši bez ljudi nije bila opcija. Isto je odlučio i par kojima je nažalost to bio zadnji dan u San Rafael-u, a ja sam se još mogla vratiti idući dan.
Valle Grande na kraju kanjona Atuel pruža pogled na nestvaran krajolik plavog jezera i ogoljelih stijena koji ga okružuju.
Krenula sam u šetnju niz cestu koja prati jezero i prošavši par ljudi koji iznajmljuju kajake i nude prijevoz na drugu stranu došla do brane. Sunce je pržilo i bilo je puno toplije nego sam očekivala, pa se se kuhala u tankoj majici dugačkih rukava. U gradu je u hladu bilo ugodno, ali ovdje ga nije bilo ni trunke. Da sam bila s nekim ili da je uopće bilo drugih ljudi vjerojatno bi bilo lijepo tu provesti nekoliko sati i otići do plaže splavom, ali ovako mi nije bilo ni na kraj pameti. Ta plaža na drugoj strani za koju mi je rekla ona cura nije imala nikakvog hlada, pa ne znam koliko bi tamo uopće izdržala. Jedino mjesto koje je donekle bilo živo je prekrasan restoran i bar bijelih zidova i slamnatog krova s terasom s koje se pruža nevjerojatan pogled. Kao da ste na odmoru negdje u Meksiku J. Ali nažalost i to je bilo poluprazno. Pola sata bilo je dovoljno za šetnju do brane i nazad i spuštanje niz padinu od terase kafića, a onda sam uskočila na autobus nazad. To mi je dobro došlo jer sam predvečer još stigla i na zadnju turu besplatnog razgledavanje lokalne vinarije i kušanja vina. Inače čitava ta pokrajina obiluje vinogradima i brojnim vinarijama.
Kušanje vina u lokalnoj vinariji i besplatna tura. Svi ostali posjetioci su bili iz Argentine, pa je žena koja nam je objašnjavala govorila sve na španjolskom i rekla da pitam ako mi što treba dodatno objasniti.
Vinarija je bila na samom kraju grada, pa sam do tamo dosta šetala, ali stigla sam na vrijeme za zadnju turu. Ispred vinarije bile su ogromne drvene bačve, a lijepo uređena unutrašnjost bila je zanimljiva za razgledati. Pokazali su nam sve procese u pravljenju vina i odveli nas u sve dijelove uključujući i uski podrum. Ispred su radnici mljeli grožđe. Nakon zanimljive ture i čašice vina svratila sam po hranu i uputila se nazad u hostel. Svi ostali gosti hostela bili su Argentinci, a nigdje po gradu nisam viđala uobičajene strane backpacker-e. Izgleda da svi produžuju ravno za Mendozu i preskaču ovaj nerazvikani dragulj što mi je malo za promjenu i odgovaralo.
Tekst i foto: Nola
Sljedeći nastavak Bloga Moj put oko svijeta pročitajte u petak, 20.1.
Komentari