Preko planine Tongariro

382

Već u šest ujutro ukrcali smo se u Stray autobus u Taupu i krenuli u najstariji nacionalni park Novog Zelanda, Tongariro. Jedan član grupe, Škot Lawren, zabunom se ukrcao u krivi autobus i nakon što smo mislili da smo ga izgubili, pojavio se kad smo stigli u nacionalni park. Za neke je polazak u šest ujutro izgleda ipak predstavljao problem, ali glavno da je stigao. Planina Tongariro, na čiji je snježni vrh jutarnje sunce bacalo svoje prve zrake , izgledala je bajkovito, pa nam je Chase stala uz cestu da se slikamo u visokoj žutoj travi s pogledom na planinu. Kad smo stigli do polazišta za Tongariro Alpski prijelaz, dugačak 19.4 kilometara, najprije smo morali na inspekciju u ured vodiča, gdje su pregledali da li imamo svu potrebnu odjeću koju smo inače morali iznajmiti. Trebala nam je nepropusna jakna i hlače, rukavice, kapa i gojzerice. Ja sam morala iznajmiti samo gojzerice. Dobili smo i krampove za led kojeg zna biti na vrhu, a vremenski uvjeti su vrlo promjenjivi.

Pogled na Mount Ngauruhoe prije uspinjanja. Taj je vulkan u filmskoj trilogiji „Gospodar prstenova“ glumio Mt Doom. Vrh vulkana Maori smatraju svetim, pa nije bilo dozvoljeno njegovo snimanje.

Prvih pola sata hodali smo po ravnom terenu, uz malu stanku kod poljskog wc-a prije početka uspona. Sunce je sve više grijalo, pa smo sa sebe skidali jakne i nepotrebne slojeve odjeće. Prošli smo kraj znaka koji je upozoravao što učiniti u slučaju da se vulkan aktivira. Tri okolna vulkana trenutno drijemaju, ali nikad se ne zna…Krenuli smo se uspinjati prema Mt Doom-u uz jako strmu uzbrdicu po crnom vulkanskom kamenju. Taj najnaporniji dio uspona naziva se Đavoljim stepenicama, a ubrzo nam je postalo jasno i zašto. Svaki put kad bi pomislili da je usponu došao kraj, on bi se i dalje nastavljao. Sunce je nemilosrdno pržilo i postajalo se sve teže penjati. Kad smo konačno došli do vrha i pred nama ugledali veliku ravnicu Južnog kratera nalik Mjesečevoj površini, svima nam je laknulo. Prilika za povratak snage prije novog uspona. Dok sam s lijeve strane objektivom hvatala snijegom pokriven Mt Doom, pričala sam s jednom od dvije mlade vodičkinje. Poljakinja koja živi u Novom Zelandu, ispričala mi je puno zanimljivosti o samom parku, a našla mi je i vulkanski kamen plovućac odličan za njegu stopala.

Nakon novog, ali puno lakšeg uspinjanja, pred nama se ukazao veličanstven Crveni krater. Čitavo to područje je od vulkanskih stijena i bez ikakve vegetacije.

Uska staza dovela nas je na još jedan vrh, a ispod nas su, u ogoljelom žućkasto smeđem krajoliku zabljesnula tri jezerca, nevjerojatno intenzivne plavo zelenkaste boje. Bio je to jedan od onih trenutaka kad vam od veličanstvenih prizora jednostavno zastane dah. Oko jezerca su bili načičkani ljudi, koji su s te visine izgledali kao mravi, ili više kao svrake oko, na pijesku rasutih, blještavih, dragulja.

Emerald Lakes ili Smaragdna jezera ispunila su kratere na obroncima planine Tongariro, a njihove vode bogate mineralima surealno sjaje na vulkanskom šljunčanom tlu.

Prije spuštanja do Smaragdnih jezera, vodičkinja nas je pitala da za nastavak  izaberemo između dviju predloženih ruta, jedne kojom svi idu, i druge koja je posebnija i koju bi nam preporučila. Kako je ta druga najprije uključivala spuštanje, odlučili smo se za nju. Po sklizavom kamenju spustili smo se do tri Smaragdna jezera i tu imali stanku za ručak. Predivan pogled, ali ne i miris, budući da se iz vrućih voda širio miris sumpora.

Lijevo od Smaragdnih jezera nalazi se Središnji krater s pogledom na Blue Lake ili Plavo jezero s hladnom vodom, koje je tapu (sveto) i jesti ili piti oko njega znak je nepoštivanja.

Preko stare lave na tlu Središnjeg kratera skrenuli smo nalijevo i opet počeli uspon. Ništa od očekivanog stalnog spuštanja!? Tu su počele muke. Penjati se bilo je sve teže i taman kad bi došli do vrha jednog uspona, čekao nas je još jedan, pa još jedan…E tu sam već počela proklinjati onog tko me na ovo nagovorio! Sad smo se popeli na razinu vrha planine Ngauruhoe. Naravno opet je proradio aparat jer ovo je ipak novi ugao snimanja, a na planini na kojoj smo stajali nalazile su se i neobične formacije vulkanskih stijena, kao neki multi vretenasti stupići. Ovo je sve više počelo nalikovati na Mordor, a tako smo se i osjećali. Ne znam kako su Frodo i onaj njegov prijatelj, mogli ovuda bosonogi.

Još jedan kadar Mt Doom-a tj. planine Ngauruhoe, ovaj put odozgo.

Osim tragova snijega tu i tamo, od leda ni traga, a bilo je i toplo, tako da ona nepropusna odjeća koju su mnogi morali iznajmiti uopće nije trebala, a krampovi su nam samo otežavali uspon. Nakon jednog predaha i dosta strmih uspona konačno smo stigli do vrha Mt Tongariro. Posjeli smo se na velike sive stijene i dali svoje fotoaparate vodičkinji koja nas je slikala sa svakim, dok joj je oko ruke visilo dvadesetak drugih aparata. A i krampovi su konačno dobili svoju ulogu. Visoko podignuti u zrak, kao znak osvajanja vrha planine Tongariro, s planinom Ngauruhoe (Mt Doom) i  Ruapehu u pozadini. Na vrhu smo zaboravili na sve teškoće zahtjevnog uspona, a od sad je slijedilo samo spuštanje. I to kakvo! S vrha Mt Tongariro slijedio je strmi spust niz padinu šljunka koji je klizio pod našim gojzericama, pa smo krenuli u skijanje po šljunku.

Spuštanje niz strmu padinu s vrha Mt Tongariro pretvorilo se u neočekivano uživanje. Skijanje na gojzericama dovelo je do par padova, ali zabava je bila nenadmašiva.

Kako sam se nekoliko puta poskliznula na dupe, udružila sam se u par sa Škotom Ewanom i tako smo se pridržavajući se oko struka, stabilnije spuštali niz šljunčanu padinu. Klizanje u duetu spasilo me od nekoliko novih padova i to mi je bila jedna od najzabavnijih dionica puta.

Na povratku su se nad Mt Doom-om nadvili tamni oblaci i nije bilo teško zamisliti mračni Mordor. Po tamnim linijama na padinama vulkana može se vidjeti kuda se slijevala lava.

Iako se od sada spust nastavljao po više manje ravnom terenu, još uvijek nas je čekalo oko sat i pol hoda. Kad smo konačno nakon nekih sedam sati sveukupnog hodanja stigli do završne točke, čekao nas je kombi naših vodičkinja koje su nam podijelile hladno pivo. Ugodno i osvježavajuće  iznenađenje koje je došlo kao naručeno. A najbolje je tek slijedilo. Chase nas je odvela u The Park Travellers’ Lodge, naš smještaj u srcu nacionalnog parka, koji je izgledao kao luksuzan alpski hotel.

Povratak i zadnji dio našeg sedmosatnog trekkinga taman pred zalazak sunca.

Park Lodge nudi smještaj od privatnih luksuznih soba do četverokrevetnih soba na kat gdje su na svakom katu samo dva kreveta i svaka soba ima vlastitu kupaonu.  Prostrane, s udobnim krevetima i drvenim gredama na stropu. Restoran s vatrom u kaminima poslužuje gastro jela koja su odlično izgledala, a nama je Joe kao što je i obećao pripremio meksičku gozbu. Kupili smo previše hrane i toliko smo se najeli da smo pucali po šavovima. Nakon večere uskočili smo u jacuzzi na otvorenom, a dok su nam topli mlazevi vode opuštali umorna tijela, na nebu iznad nas svjetlucalo je milijun zvijezda.

Tekst&foto: Nola

Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak, 1.6.

Komentari